Evo prođe već jedanaest godina mog školovanja u učionici. Puno je to vremena ako bolje pogledamo. Mijenjale su se učionice. Mijenjali su se drugovi u klupi. Pa čak su se mijenjale i učiteljice, nastavnici i profesori. Još se sjećam tog prvog dana. Lijep i sunčan dan u Mostaru. Kako i ne bi bio? Septembar, nije još jesen došla, a Mostar kao Mostar još kao da je sredina ljeta. Mama me spremila za moj prvi dan školske godine. Dotad je sve bilo igra i učenje kroz zabavu. Nisam bila svjesna da tu sve počinje. Nakon tog prvog dana nema pauze. Neke prijatelje sam poznavala još od vrtića. Ne znam da li smo bili uplašeni ili uzbuđeni. Vjerovatno oboje. Nismo bili spremni ostaviti igru sa strane i posvetiti se novim izazovima. Pisanje i čitanje su nam se tada činili kao naučna fantastika, a sada kada se sjetim tih prvih dana školovanja, shvatim kako vrijeme brzo prolazi. Sjeli smo prvi dan u učionicu. Predstavila nam se naša učiteljica koja će nas učiti naredne tri godine. Škola mi se uvijek čila zanimljivom, neću reći zabavnom jer to nije mjesto za to, ali je bila zanimljiva. Zabava je uvijek dolazila na malim i velikim odmorima i, naravno, poslije škole. Svaki naredni dan u školi pišem novo poglavlje svoje knjige pod nazivom „Školovanje“. S osamnaest godina još je nisam završila, iako sam otpočela drugi, ali ne finalni, dio knjige.
Radna sedmica traje pet dana. Nekad je prolazila kao godina, a nekad kao minuta, zavisi od rasporeda u školi. Od tog prvog dana, škola se visoko penje na ljestvici „Bitne stvari u mom životu“. Roditelji su mi uvijek govorili da bez škole nema svijetle budućnosti. Još od davnina, obrazovanje je vrlo bitno u čovjekovom životu. Međutim, nije obrazovanje samo ono što se u školi nauči. Škola nam daje samo osnovu za život, a život nas dalje uči.
Tokom školovanja susrela sam se s ljudima s kojima sam dijelila isto mišljenje, ali i s onima s koji su imali mišljenje suprotno mojem. U učionici sam se prvi put susrela s pravom glasa i željom za uspjehom. Različiti su ljudi prolazili kroz moju učionicu. Neki su odlazili u druge škole, a neki i dalje dijele učionicu sa mnom. Gledajući strane filmove, shvatila sam da nemaju svi isti sistem obrazovanja. Zapitala sam se mnogo puta da li je nekom drugom lakše ili teže nego meni. Na to pitanje ni danas ne znam odgovor. Pretpostavljam da svako svoj sistem smatra najtežim. I zaista, svaki sistem ima svoje mane.
Živeći u 21. stoljeću, doživjela sam mnoge ekonomske krize, ali i pandemiju korona virusa. To je bilo jedan zanimljiv i izazovan period za sve nas. Nažalost, školovanje je pokleknulo i nije bilo na nivou kao dotad. Mislila sam da prije toga nije sve bilo idealno. Sav mukotrpan rad i sve činjenice koje sam usvajala, smatrala sam bespotrebnim za svoju budućnost. Međutim, tek sam u doba pandemije shvatila šta su nas pokušavali naučiti, a to je konzistentnost. Pored konzistentnosti, učili su nas kako učiti i usvajati informacije. Sve ove metode će se isplatiti u budućnosti kada budemo na vrhuncu sistemskog obrazovanja. Kada je nastupilo doba pandemije, kuća nam je postala učionica, a kompjuteri i mobiteli kolege. To je bio najgori period mog obrazovanja. Tek sam tada shvatila šta znači učionica i sistem koji smo imali. Naš sistem nije mogao pratiti tehnološki napredak i uskratio nam je ono što je dotad bilo najljepše u našem životu, a da toga nismo bili ni svjesni. Koliko god živjeli u modernom svijetu, četiri mjeseca tzv. online nastave ostavili su ogromnu rupu i uništili sve što smo dotad gradili. Možda se ovo moglo spriječiti, ali zašto nije? Ljudi nisu bili spremni za novonastalu situaciju. Problem nije bio samo s učenicima, nego i s učiteljima. Edukacija je zakazala s obje strane. Veliki propust se desio. Međutim, tu smo naučili i nešto novo. Spremnost je vrlo bitna. Doći ćemo u situaciju kada će nam kuća biti glavno radno mjesto i na to trebamo biti spremni. Čovjek je svašta proživio, ali ova pandemija je unijela toliki strah u ljude da se i tri godine poslije nismo vratili u normalan tok.
Razmišljala sam i o onima koji kreiraju naš obrazovni sistem. Nažalost, naše Ministarstvo obrazovanja kao da još živi u kamenom dobu. Možda zvuči smiješno, ali je istina. Sistem koji su stvorili prije 50 godina još je aktuelan, literatura je starija od naših roditelja, a svaka nauka se mijenja, razvija, napreduje iz dana u dan. Dosta informacija je pogrešno. Oduzeli su nam ono što smo imali u prvim godinama obrazovanja, a to je želja za učenjem. Ponekad se i sami osjećamo umornim i iscrpljenim. No, nije sve tako loše. Sa svim ovim informacijama omogućavaju nam razvijanje naših umova i kapacitet nam se povećava. Ali s kojim informacijama? Onima zastarjelim? Koja je onda svrha ako učimo pogrešno?
Došavši u srednju školu, očekivala sam veliku promjenu. Gledala sam na nju kao na prekretnica u mom životu koja me usmjerava dalje. Međutim, velike promjene nije bilo. Promijenila sam okruženje i učionicu. U prvom razredu gimnazije osjećala sam se kao prvog dana u osnovnoj školi. Malo i zbunjeno. Međutim, sad sam imala nešto što ranije nisam imala – iskustvo. Bila sam spremna na promjene, ali nisu se dogodile. Dolazim u okruženje gdje se osnovno školovanje samo proširilo. Možda je kriva i moja odluka za gimnazijom, ali mislim da su očekivanja postavljena previsoko. Dođoh na kraj srednje škole, u svoju završnu godinu. Osjećaj je čudan jer nam je oduzeto ono najljepše u obrazovanju – želja. Prema našem obrazovnom sistemu svaki predmet je postao teoretski, čak i onaj što se praktično mora dokazati. Nedostatak laboratorija primorao je profesore da časove popune teorijom, koja jeste potrebna, ali živimo u doba kada bez vizualne slike ne možemo ništa dokazati.
Gledam svoju učionicu i razmišljam – stiže mi još jedna prekretnica u životu i ne znam kuda dalje. To je ono u čemu je sistem pogriješio najviše. Ne profilira učenika, ne usmjerava ga u određenom pravcu koji odgovara njegovim afinitetima, sklonostima, zanimanju, kompetencijama i sl.
S učenjem nisam imala problema. Uvijek sam sebi govorila: „Potrudi se sada, pa kasnije uživaj.“ A kad da uživam? Osjećaj iscrpljenosti veći je nego ikad, a s kojim ciljem? Da li ga uopšte ima? Da, ima ga. Iako nam sistem ne omogućava razvoj kreativnosti, sami se trebamo suočiti s preprekama. Posebno su velike prepreke za umjetnike koje ne zanima zastarjeli sistem ili za naučnike kojima nedostaje praktičan rad. Teško se pronaći u ovakvom sistemu, ali to je zapravo i glavni izazov. Sami se moramo izboriti za sebe kad već sistem to sam po sebi ne garantuje.