Škole su odgojno-obrazovne ustanove i većina ljudi, pogotovo starijih osoba koji su već davno završili školu, slažu se sa ovom izjavom. Prije nego što sam krenula u školu, pričali su kako je škola modra rijeka preko koje se jedva pređe. Za mene, koja još uvijek idem u školu, škola nije samo to. Od prvog školskog dana imala sam pozitivan gest na školu i školske obaveze. Prihvatala sam ih onako kako su i dolazile jedna za drugom, ne samo što sam morala, već što sam željela. Tokom školovanja uvijek se susretnem sa nekim nedoumicama, problemima, za koje mislim da su nerješivi. Griješim. Uvijek kada sam to podijelila sa razrednikom, nastavnikom ili bilo kojim uposlenikom u školi došla sam do ključnog rješenja koje mi je zaista pomoglo. Zaista, jednog dana se pronađe toliko predmeta koje treba spremiti za sljedeći dan i ne znamo od kojeg početi. Uz veliki trud i rad sve uspijem završiti u roku. Sretna sam i zadovoljna svim mojim postignućima. U školu u koju idem, prilično mi se sve sviđa. Od samog nastavnog plana i programa koji je ravnomjerno raspoređen po predmetima i razredima, ali i ponavljanja gradiva koja postoje da bi lakše savladali gradivo. Prvog dana kada sam zakoračila u školsko dvorište, mislila sam da će to trajati vječno. Meni se činilo da je svaka godina sve brže i brže prolazila, ali ustvari svaka je podjednako prolazila. Od prvih slova i brojeva, i plača jer slova nisu napisana na liniju, sve je išlo dalje i dalje. Sve se nadovezivalo jedno na drugo. Od tog prvog dana stekla sam prijateljstva za koja znam i dan danas. Zajednička sjedenja u klupi, dijeljenje užine, olovke, gumice, pa čak i zadaće su posebna. Sada kad se sjetim tih dijeljenja zadaća i strahovanja da li će učitelj saznati za to, čine me jako sretnom i nasmijanom. Škola danas nije kao što je nekada bila, što mi se zapravo i ne sviđa. Danas većina koristi mobilne uređaje koji zamjenjuju knjigu. Digitalni sadržaji nude mnoštvo korisnih ideja i savjeta i ne može im se pridijeliti negativna karika. Ali, takav vid sadržaja se najmanje koristi. Polovinu dana i slobodnog vremena provodi se igrajući video – igre. Knjiga u tom momentu nema privilegiju i iz dana u dan sve se manje koristi. Ako se osvrnemo na budućnost video – igrice nam ne mogu pomoću ni u srednjoj školi, a kamoli na fakultetu. Za mene je to gubljenje vremena i knjizi dajem prednost. Školski dani su se sveli na razgovor o novoj sezoni, likovima i videima o toj igrici. Smijeha i radosti za postignutu odličnu ocjenu danas baš i nema. U nastavi bih to promjenila i ne bih dopustila da se mobilni uređaji nose i koriste u školi. Drvene klupe zamijenila bih novijim i svaki učenik bi imao svoj vlastiti ormarić u kojem bi ostavljao udžbenike, sportsku opremu i ruksak. Super bi bilo da učenici imaju školske uniforme po kojima će biti svi isti. Mislim da će takva škola izgledati za par godina. Škola je svijet znanja. Škola nas sprema za sve životne izazove. Kroz školovanje shvatit ćemo da je to jako važno i u nama će probuditi želju i volju za obavljanje budućeg posla i zanimanja. Nastavnici i učitelji koji trpe sve nas i koji znaju svaku našu tajnu su izvanredni. Kroz ispitivanja, radionice, testove i razgovor žele uvijek nečemu novom da nas nauče. Podučavaju nas životnim lekcijama iz različitih predmeta i kroz historiju poznatih matematičara, muzičara, književnika i sportista učimo kako postati poznati ljudi. Nastavnici kroz crtanje i pisanje po tabli u nama uvijek probude nešto. Kada odemo negdje pa ih se sjetimo, uvijek će biti ponosni i zadovoljni što su nas nečemu naučili i ostavili nešto svoje na nas. Osim toga što predaju nastavne jedinice za svoj predmet, uče nas još mnogo čemu. Kroz sve greške, nedaće i probleme naučimo nešto novo što će nam za život trebati. Iz svake sitnice u koju ucijedimo trun truda i stečenog znanja, ljudi će nas pamtiti i od te sitnice imat ćemo bolju motivaciju i želju za rad dalje i bolje. Tu je također i mjesto na kojem je svaki učenik zadrhtao barem jednom u svome životu. Škola nam daje podršku, daje nam toplinu i radost. Škola je domaćin mnogih događanja na kojima djeca pjevaju pjesme, plešu, recitiraju pjesme i glume. Upravo na takvim događajima svako dijete može drugima pokazati svoje talente. Svako učešće na priredbi za razne povode treba iskoristiti. Kroz to se učimo da u budućnosti znamo iskazati ono što mislimo pred gomilama ljudi, da znamo tečno i sigurno pričati, da nas ne obuzima trema i panika. Nikada se ne zna gdje se možemo pronaći i šta ćemo morati raditi. Moramo biti spremni na sve. Škola je jedno od najljepših razdoblja u čovjekovom životu. Sjećanja na nju ostaju najsvjetlija. Obrazovanje je neophodno u životu, bez znanja čovjek nije ništa i ne može ništa. Sa znanjem i obrazovanjem čovjek se razlikuje od drugih, ne samo po poslu već i po ponašanju. Svaka edukacija je korisna i ima uticaj na čovjeka bez obzira šta radio. Najviše moramo biti svjesni svega toga što radimo, ako želimo uspjeti u nečemu. Jednoga dana ćemo i mi prenositi na druge naše znanje, koje nam je dala škola kao pokretač svega što smo postigli. Mlađe od sebe podučavati, napominjati, kritikovati, davati savjete, upozoravati i biti uzori, jer smo učili od najboljih. Kada shvatimo koliko smo zreli kao osoba, koliko smo usvojili gradivo ili bolje rečeno, koliko smo se odgovorno ponijeli prema obvezama koje su nam bile zadane, a kada to shvatimo, možemo reći da je škola naš drugi dom. Ipak, toplinu doma ništa ne može zamijeniti, ali škola je zasigurno najljepše životno doba svakog čovjeka. Još jednom kroz poslovicu “Od kolijevke pa do groba najljepse je đačko doba.” želim iskazati važnost i pohađanje škole.
