Kako vidimo školu naučeni da ne vidimo?!

30.01.2023
Sumeja Zulum

Kako vidimo školu naučeni da ne vidimo?!

Rad pristigao na konkurs Iz ugla ili ćoška: moj pogled na učionicu

"Iako možda ne vjeruješ u to, zvuči neuvjerljivo, postoje ljudi koji još uvijek ne odustaju od reforme školstva. Njima je važno i potrebno i Tvoje mišljenje." Nikada nismo odustali ni od čega, a kao da jesmo. Neprestano kao pokušavamo promijeniti nešto, a nikad ništa. Njima je potrebno moje mišljenje, svima je, a nikada ničije ne čujemo. To bi trebalo da predstavlja uvod? Uvod, treba nekog da zainteresujem, navedem da nastavi čitati, ja kao da činim suprotno. A upravo to nam čini i škola...

Pokušavam napisati nešto dobro dalje već satima, a ništa. Nije da ne valja, samo nije to dovoljno za pet. A jedino to je i postalo bitno. Iz ovog predmeta dam svoj minimum jer je ovdje to dovoljno, iz onog se rastegnem, malte ne crknem. Ili samo kažem "Ne ide to meni." A zašto? Zašto toliko nas završi na tome "Ne ide to meni." Znaš, pokušaš jednom i ne uspije, zatim dobiješ jedan i predavanje profesora kako ni nisi za to...

Nekom tamo je ipak uspjelo iz prve. I tako ti odustaneš jer tebi to ne ide, a on ostane na najmanjem nivou misleći da je tako prokleto dobar. On je mogao mnogo više. A ti? Možda si mogao mnogo bolje i od njega da smo pronašli odgovarajući način za tebe. Možda si mogao bar nekoliko ili možda ni ne trebaš... No kasnije, pronađeš ti nešto što ide tebi, fudbal recimo. Uložiš cijelog sebe tu i onda opet "Neće ti to donijeti hljeb kući. Mislim posveti se ti tome, ali škola je prioritet." A jučer te učili da si nesposoban za školu. Neće ti to donijeti hljeb kući. A ti čak ni ne jedeš hljeb. "Neće od tebe u životu da bude ništa", a ti ništa zamišljaš kao profesora.

Ne kačimo se za to što rekoh, ja stvarno volim profesore, imamo previše toga zajedničkog. Na primjer, moji izgovori za neurađenu zadaću zvuče jednako glupo kao njihova objašnjenja zašto nam je to što učimo bitno u životu. A sve i da jeste, problem je što mi to ne naučimo. Mi to jednostavno zapamtimo, dobijem ciljanu ocjenu te zaboravimo. Učenje oduzima mnogo vremena, a nama oduzeto već osam sati u sjedenju na klupi dok pokušavamo shvatiti gdje smo. Često posmatram zidove za to vrijeme. Fascinara me koliko su krivi. Gore nego kad ja zaboravim linijar na kontrolnom, pa moram slobodnom rukom. A koga briga, pravo ili krivo, oni dobiju svoju plaću, ja svoju ocjenu i život ide dalje. A možda ne bi bilo tako da radimo nešto nama važno. Zaista nama važno, a ne samo za neku nagradu. Možda ne bismo svi prezirali "učenje" da zaista učimo. Da naučimo učiti, a zatim učimo nešto nama bitno, zatim nešto odmah primjenjivo. Da malo prilagodimo školu učenicima tako da omogućimo da svako izgradi svoj jedinstven način učenja. Da razvijamo vještine i učimo stvari koje su bitne u životu. Da ih učinimo zanimljivijima, zabavnima, privlačnim i jednostavno da mogu, u stvarnom životu, da primjetim da sam nešto naučila. Znate, da imam priliku iskoristiti to znanje još negdje pored ispita...

Jednostavno, prečesto čujem stvari poput "Kako ne znate da je modernu olovku napravio Nikolas Žak Konte? Morali ste to učiti u osnovnoj, a morate to znati i iz života." Očigledno ne moramo. Vjerovatno nam nije trebalo u životu pa nismo naučili i očigledno nas nije ni zanimalo. Pokušavam skontati kako se izboriti sa samom sobom, a on priča o Žaku koji je smislio olovku. Ali ljubav za istog, bez olovke ne bih mogla živjeti. Mislim, ne kažem da ja ne smatram poželjnim znati ovakve stvari, ali nema smisla znati puno ime osobe koja je izmislila olovku, ali ne znati koristiti istu. Upravo to nam se dešava. Da li smo svjesni toga? Šta neophodno sve ne znamo? A kako bismo i znali? Sjedimo ovdje svakodnevno osam sati i ništa. Recimo iz engleskog od šestog pa do smrti ponavljamo četiri ista glagolska vremena i opet jedva tri osobe iz odjeljenja znaju.. Zašto? Zašto ne znamo? Zašto toliko učenika živi sa uvjerenjem da im ne idu jezici? Možda zato što ga uče sedam godina i onda shvate da nemaju pojma. Ja sam isto vjerovala da mi ne ide, a onda sam upalila crtane filmove i za mjesec naučila više nego za tih sedam godina. Škola kao da služi da zakomplikuje i oteža i ono najjednostavnije. I uspjela je. Isto tako je i sa matematikom. Previše puta nemamo pojma na času i onda pronađemo tutorijale na internetu i odjednom je prelahko. Također, što se tiče matematike često govorimo kako je nebitna i to, to je istina, na neki način. Naime cilj matematike ne bi trebalo da je da naučimo računanje potrebno za život, već da razvijamo logičko razmišljanje, vještine rješavanje problema i slično. Ali ne razvijaš to učeći formule na pamet kako bi dobio ovu ili onu ocjenu. Taj cilj se izgubio, no postoji problem i da nije. Recimo, postoje stvari koje nam trebaju u svakodnevnom životu, a također razvijaju ovu ili onu vještinu. Postoje problemi s kojima se susrećemo sada, a mi nemamo znanje, nit vještine koje su nam potrebne za rješavanje istih... Zato što u školi komplikujemo jednostavno, fokusirani smo na manje bitne stvari, recimo kojom logikom je geografija bitna, a psihologija ne, plus ni ne stičemo znanje već ganjamo ocjene. Učenici ne dobiju adekvatnu pomoć oko razvijanja ove ili one vještine već im se jednostavno upiše ova ili ona ocjena. A trebalo bi da nas škola navede da se razvijamo, da nam to olakša, da nas zainteresuje, da nam da odgovarajuće gradivo i ostalo.

Na početku sam rekla da radim na ovome već satima. Nekako je sve dobro, ali ne i dovoljno. Sve je dobro, a ni s čim se ne slažem. A zar je bitno? Ja sam, još uvijek, školski čovjek, nije ni poenta da se ja slažem s time.. poenta je da profesoru valja. Poenta je da shvatiš šta on želi da kažeš i kako. A nije li tako i u životu? Škola nas, valjda, priprema na življenje u svijetu u kom živimo, na jedan specifičan način. Nećemo dobiti znanje servirano ispred nas. Nit tako može. Jer znanje nije lekcija iz historije, formula iz fizike... Znanje je mnogo kompleksnija stvar i nalazi se svugdje, samo kako ga uzeti? Vidjeti? Koliko nam škola u tome otežava i da li je to dobro? Teže znači izazovnije, svi uživaju u izazovima, osim kad pretjeraš. Koliko je škola pretjerala?

Sad kritikujem školu jer ona nije uspjela ono što igrice jesu, ali možda joj to ni nije bio cilj? Možda je njen cilj napraviti nas beživotnim bićima koja žive. Sutra izlaziš iz škole bezvoljan, a život ide. Zatim kreneš da radiš posao koji ne voliš. Nekome to treba, nekome je bitno da mu neko obavi taj posao, koga briga za tebe? A znaš, može to i drugačije, uvijek može. No drugačije žele samo oni koji su naučeni da su oni nesposobni za promjenu. Da se njih ne pita ništa. Volim reći da smo mi ljudi preglupi, no sistemi koje smo napravili kao da ni nemaju manu. A opet, možda smo samo naučeni da ih ne vidimo?!

 

Rad Sumeje Zulum osvojio je treću nagradu nakonkursu Iz ugla ili ćoška (moj pogled na učionicu). Pročitajte i ostale nagrađene radove.