Da se vratimo na prve sate biologije iz osnovne škole. Homo sapiens – najrazumnije biće koje korača našom planetom, biće sposobno za naučiti, nositi to znanje, širiti i prenositi na druge i naravno, iskoristiti to znanje kao trenutno najjače i najopasnije oružje. Neko će reći sad: "A šta je sa nuklearnim bombama?“, a razmisliti neće da su i najveći ratovi započinjali prvo mislima, riječima a rješavali se puškama i borbama. Mi smo ljudi, prihvatali to teška srca ili ne, hrčci u najvećem eksperimentu zvanom život.
Na našem putovanju imamo nekoliko važnih destinacija koje ne smijemo ili pak' ne bismo trebali propustiti, dvije vrste putnika koji obrazovanje i školu u suštini shvataju potpuno drugačije. Nekima je škola obaveza, suhoparno i neživo gradivo i u većini slučajeva njihovo putovanje završi na prvoj destinaciji, a karta ostane blago vireći u džepu. Nije ni čudo što se vozovi danas poluprazni viđaju i što su putnici bez kofera i prtljaga. S druge strane, vjerni i dostojni svog putovanja ostaju oni koju školu vide kao bijeg od neobičnih situacija – loše državne situacije i društva u kojem para vlada ili ipak škola predstavlja prvu stepenicu ka uspjehu, priliku koja nam se pruža potpuno besplatno i na nama je samo da shvatimo njenu pravu svrhu. Od malena, pohađamo od maminih časova kuhanja i tatinih časova dijelova motora, pa sve do bakinih mahalskih priča i meni tada najzanimljivijih, djedovih iskustava i priča koje su vidno na mene ostavile najveći uticaj. Njegove riječi: "Škola ne da pod noge“, i kako tamo negdje u svijetu postoji carstvo, vjerovatno izmišljeno zbog samog dočaravanja, u kojem caruju i žive oni koji znaju sve, su meni i najveći razlog zašto sam svoje putovanje nastavila dalje. Reći ću vam nešto, ali neka ostane između nas. Moje putovanje se polako pretvara u potragu za tim carstvom.
Šalu na stranu. Teret predškolskog znanja nose naši ukućani, prvenstveno roditelji. Bitno je da se u nama, još kao djeci i od samog početka razvija osjećaj za učenjem, pa makar to bilo i o tri osnovne komande u autu. Jednom kad se stekne ta želja za znanjem, ona neće nestati nego samo prerasti u želju za nečim višim i većim. Moja je počela na čudan i neobičan način, čitanjem turske serije koja se svake noći u osam sati vrtila oko Šeherzadinog života. Tad sam već poznavala slova, pisala ih, doduše neorganizovano i raspoređeno po nekim mojim čudnovatim principima, a čitati sam naučila baš tu, ispred malog ekrana. Možda previše drame za jedno dijete od punih pet ljeta, ali gledajući sa vedrije strane – bar sam naučila čitati. Turska serija čijim epizodama nije bilo kraja, nije bila moja posljednja destinacija. Odrastajući uz starijeg brata nije bilo lako, ali u drugu ruku sam iskoristila to na najbolji mogući način. On je bio dijete koje bih sada svrstala u prvu skupinu putnika, osoba koja nije ni blizu marila za školom koliko je marila za svojim računarom i levelima u nekoj beskorisnoj igrici. Sada već vidim koliko smo različite poglede tada imali i kako nam karte nisu bile istog smjera. Njemu je škola predstavljala vrijeme od sedam do dvanaest, zadaća nije bila vid nikakvog ponavljanja ili onog pronalaženja novih korisnih informacija, mislim očigledno čim sam mu je ja pisala, a meni je sve to tad bilo zanimljivo i jedvačekanje da donese nešto novo da radimo, odnosno radim. Takav je bio moj prvi susret sa ćirilicom. Ja, kao mališan koji je vješto baratao sa njemu poznatim slovima, prvi put vidim pomalo izobličena slova, čudno napisana i meni u potpunosti nerazumljiva. Jednom rječju – divlja! Bio je to pravi zalogaj u tim godinama od kojeg nisam odustajala na prvu, no se koristila sličicama sa strana da bih na kraju završila čitajući lektire svom starijem bratu. Žao mi je što zbog svog nedostatka godina nisam uspjela njemu pokazati kako škola zapravo izgleda i kakve je tad propuštao, a i kakve će destinacije propustiti poslije. Nekad nam zafali ta moć, mogućnost da nekom obojimo platno ili poslažemo kockice onako kako one stoje u našim glavama.
I tako, moje putovanje je nastavilo dalje, a sljedeća stanica je bila osnovna škola. U osnovnoj školi vrednujem svoju učiteljicu kao meni tad najvažnijeg lika koji koristi sve načine i metode da sve ono što zna, svo znanje koje je stekla, prenese na nas. Čovjek koji uči mora imati dobrog učitelja, nebitno šta on radio, jer znanje može imati svako, ali njega nije lako prenijeti, obrazložiti i nekom predstaviti na način da je ono poželjno i primamljivo. Od prvog dana škole, znanje sam shvatala kao moć za čije posjedovanje svi imamo priliku, samo je pitanje kolika je naša želja za tim. Suludo mi je pomisliti da neko ne vidi tu mogućnost koju znanje pruža. Svijetom ne upravljaju pare, ne upravlja sreća niti pozicija, nego ljudi koje imaju znanje iskoristiti sve to. Naš um funkcionira tako što se hrani informacijama, žudi za većim i na prvu nedostižnim, a sve to se nalazi ne samo u knjigama, nego svuda oko nas na dohvat ruke. Slažem se da se ne uči sve u učionicama među četiri zida, ali te priprema za svijet i tjera van tvojih zidina. Ne, neće te kvadratne jednačine i logaritmi pratiti kroz život, ali te sigurno hoće natjerati da pomjeriš granice svog truda, makar to bilo i iz inata. Osim ćelijskih organela i dijelova zemljine kore koje smo svi na silu učili, škola nas je naučila mnogo važnijim stvarima koje danas svi ostavljamo po strani i vidimo samo ocjene koje nosimo kao etikete. Znanje ne bi trebalo biti sebično, ne bi trebalo biti mrsko i puno mraka. Znanjem se piše historija.
Dalek je put sa mnogo krivina, uzbrdica i nizbrdica do djedovog carstva i vožnja vozom zahtijeva dosta strpljenja. Nekima se tračnice preusmjere, vozovi prestanu da voze ili se karte pocijepaju i pogube. Svoju kartu držim čvrsto između dlanova, u džepovima nosim adresu i škrabotinu carstva jednog petogodišnjaka. Moje putovanje još nije završilo. I dalje putujem, presjedam stanice i mijenjam saputnike. Carstvo znanja se nalazi tamo negdje daleko, a moje tračnice nemaju kraja.