Koga boli ćošak?

25.01.2023
Dado Ljubunčić

Koga boli ćošak?

Rad pristigao na konkurs Iz ugla ili ćoška: moj pogled na učionicu

Sjedim u stolici za ljuljanje i posmatram mog sedmogodišnjeg unuka DJ-a, koji danas nastavu prati iz staklom obloženog velikog dnevnog boravka. Godina je 2101., meni je 96. godina. Trebam ga pričuvati jer njegovi roditelji danas rade. Više mi se čini da on čuva mene, nego ja njega. Trza me povremeno glasnim komentarisanjem iz mirnoće u koju zahvaljujući mojim godinama svako malo upadam. Ispred njega je stakleni zid koji se proteže dužinom cijelog ogromnog stana. Na staklenom zidu se smjenjuju sadržaji koje danas uči. Njegov otac je ukucao današnji datum u hologram i pojavili su se sadržaji koji su planirani za današnji datum. Sadržaji se smjenjuju jedan za drugim i prilagođavaju i mijenjaju, prate tempo, povremeno ubrzavaju i drže mog unuka zainteresovanim cijelo vrijeme. Na vrhu holograma vrti se rečenica „Obrazovanje je biznis“. DJ zna da je bitno da svaki dan bude dobar u školi, jer što je bolji učenik, na njegovom računu raste cifra koina koje ostvaruje za svoj rad. Nastava počinje jutarnjim sportskim aktivnostima,trčanjem kroz prelijep park. Moj unuk trči za hologramskom učiteljicom i pedeset drugara kroz park do livade sa šafranima. Danas svi uživaju u bojama, beru šafran. Dječije ruke su za jedan sat nabrale nešto manje od dvadeset kilograma šafrana, koji dalje ide na prodaju. Koini se dijele u svaku kasicu prema izračunu koji automatski računa računar. Danas je djeci najavljan koncert George Bube najpoznatije teen zvijezde,ove godine, ako sadržaje planirane za današnji datum uspješno usvoje.

Djeca su danas imala matematiku i rješavala su zadatke sa takvom lakoćom da sam ostao zbunjen brzinom kojom su zadatke rješavali, kako su ih razumijevali i koliko su jedni drugima olakšavali rad istih. Moj unuk je ispisivao zadatke na staklenoj površini zida i istovremeno razgovarao sa „holo učiteljicom“ i „ holo drugarima“. Nakon urađenog zadatka dobio je potvrdu da je zadatak tačan, pa se okrenuo prama „holo kasici“ koja je mijenjala brojeve i stala na novu cifru. Bio je ponosan na sebe i svoj biznis.

Na music dance satu su se smjenjivali karaoke pjevanje hitova koje djeca žele, kao i koreografija uz svaku numeru. Moj unuk pleše, pjeva i ima nevjerovatnu koordinaciju pokreta.

Gledajući njega vratio sam se mislima u moje djetinjstvo. U moje vrijeme matematika je bila dosadna, teško pamtljiva, a profesori su realizirali sadržaje kako se to od njih trazilo nastavnim planovima. Nisam razumio zašto moram učiti: sinus, kosinus, tangens i kotangens kad je to za život tako bespotrebno. Više sam učio iz video klipova sa youtube nego na časovima.Svi moji drugari su plaćali instrukcije iz matematike, fizike ili engleskog jezika dok su naši nastavnici redovno primali plate, a instruktori su živjeli od držanja instrukcija. Često sam se pitao da li je do nas ili profesora.Ako većina učenika na časovima nije zapamtila gradivo za prolaznu ocjenu, trebali bi se pitati koliko su kvalitetna bila predavanja i predavači.

Možda mi nismo pamtili dobro i nismo učili, ili profesori nisu predavali sadržaje koji su bili prilagodili djeci i njihovom predznanju.

Mislio sam nekad da su neki profesori zalutali u školu, isto kao i neki učenici. U moje vrijeme se baš uvodila nastava po ishodima učenja i o njoj su svi pričali punim ustima. Niko od nas tad nije ozbiljno shvatao da je ishod ono znanje koje u školi usvojim, nosim sa sobom i primijenim kad mi treba. Niko tad nije shvatao da treba smanjiti sadržaje koji se obrađuju, jer su svi predmeti pretrpani nastavnim sadržajima i da dijete ne treba biti robot da bi sve sadržaje zapamtilo.

Moj unuk danas ima kviz općeg znanja. Iznenadio sam se koliko je fudbalskih stadiona znao nabrojati, kao i izvoznike nafte, pšenice. Znao je da je Njemačka najveći uvoznik pijeska i Gradačačke šljive iz Bosne i Hercegovine. Bio sam ponosan na njega.

Moje obrazovanje temaljilo se na učenju raznoraznih sadržaja koji mi u životnom odabiru posla nisu trebali. Djeca su se opredjeljivala za srednje škole u kojima su trebala steći i praktično znanje. Ja sam svoje sticao sam, na youtube kanalima tražeći sadržaje koji me interesuju.

Ishod mog učenja je bilo bavljenje poslom za koji mi nisu trebali sinus, kosinus i „ricinus“, kako sam u ljutnji, dok radim zadatke znao reći, već informatičko znanje i vještine. Divio sam se u mladosti vještačkoj inteligenciji, koja danas u 2101. godini olakšava moju starost, mojoj djeci život i pomaže u obrazovanju mog unuka.

Sjećam se da smo u školi učili dijelove flopi diska iz udžbenika čak petnaest godina nakon što je isti povučen iz upotrebe, ali nije povučen iz udžbenika. Pitao sam se tad stotine puta zašto to moramo znati? Zašto profesori ne preskoče te sadržaje kad i sami znaju da je to bespotrebno i beskorisno i za nas i za njih? Treba ići u korak sa vremenom i važnost davati praksi. Upotrebljivo znanje je najveći kapital. Mom unuku nabavio sam komplet knjiga Dževada Karahasana.Volio sam, slušati tog pametnog Bosanca i Hercegovca. Ovo treba da pročita kad bude zreo. Knjige mogu da čekaju dok djeca odrastu. One se ne mogu pokvariti, ali svakog mogu popraviti, bar malo.

Počinje koncert George Bube. Na hologramu je pjevač toliko glasno viknuo „ Hi everybody“ da me trznuo i probudio.

Probudio sam se i shvatio da sam sve sanjao. Osamnaest mi je godina. Vrijeme je da ustanem.

Snijeg je savio mlado stablo lipe. Stariji gospodin štapom je skinuo snijeg i oslobodio krošnju. Posmatrao sam ga. Stalo mu je, jer je čovjek!

Ulicu je prešao iza ugla.