Školovanje zauzima bitnu ulogu u izgradnji naše dalje karijere. Koligo god ono nekada bilo teško i naporno vrlo je bitno da smo svjesni razloga zbog kojeg se školujemo.
Danas većina mojih vršnjaka nema motivaciju za učenjem i radom. Ja mislim da je to upravo zbog toga što nismo svjesni zbog čega treba da se trudimo. Nekada i profesori znaju da vrše pritisak na nas i zbog toga učenicima još više pada motivacija, misleći kako je taj pritisak sasvim nepotreban. Po mom mišljenju nekada i jeste tako, ali u većini slučajeva razlog tog vršenja pritiska na nas u srednjim školama je samo priprema za ono s čime ćemo se kasnije susretati. Takođe učenici uglavnom tokom srednje škole izgube želju za nastavak školovanja na fakultetu. Oni samo tako podcjenjuju sebe i misle kako nisu dovoljno dobri i pametni za nastavak školovanja i više obrazovanje. Posljedica toga je uglavnom kupovanje diploma i zapošljavanje nedovoljno obrazovanih ljudi u javnim ustanovama. Ovo je sve pogrešno. Niko se nije rodio pametniji od nekog drugog. Zašto bih ja gledala ljude koji su uspjeli i koji žive moj san i govorila sebi da ja to ne mogu? Ovdje se ne radi o tome ko je kako rođen i nadaren, već u našem razmišljanju i pogledu na sve ovo. Ako mi sebe zaglupljujemo time da nešto ne možemo, samo zato što mislimo da su drugi ljudi bolji od nas, mi nećemo uspjeti u životu. Svijet nas neće poštovat, jer mi ne poštujemo prvenstveno sebe. Pokazujemo svijetu da se ne trudimo i da ne želimo ni da pokušamo. Poenta svega ovoga jeste da bez našeg truda, vjere i volje nećemo stići nigdje. Godinama nam govore kako je u zapadnoj Evropi bolje, ali razlog tome nije zato što se ljudi rađaju pametniji od nas. Tamo je bolje samo zato što ljudi nisu zaglupljeni i jer oni gledaju samo naprijed, dok se mi neprestano vraćamo nazad. Meni je u školi lijepo kada vidim da je i drugoj djeci lijepo koliko i meni. Kada vidim da se pored svog tog učenja smijemo i nekako srećni smo jedni sa drugima. Meni je lijepo kada vidim u školi ljude koji zrače dobrom energijom. Lijepo mi je kada znam zašto ja idem u školu i zašto se trudim. Djeci, koja ne znaju zašto sve ovo rade, nije lijepo. Oni će pronaći manu u svemu i živjeće sa nekim negativnim stavom o svemu ovome. Oni će reći kako ništa od ovoga nema smisla i kako nas u školi ne uče stvarima koje će nam trebati u životu. Po mom mišljenju to i nije zadatak škole. Zadatak škole je da nas obrazuje i podučava stvarima opšte kulture i stvarima koje će nam trebati, ne samo tokom školovanja, nego i tokom čitavog života. Svi smo mi nekad čuli nekoga kako kaže: „Čovjek uči dok je živ“. To je istina i ne možemo očekivati da će nas školovanje koje traje 13+ godina naučiti svemu što će nam trebati kasnije. Možda će kasnije u budućnosti, daljoj ili skorijoj čak, promijeniti se ovakav način školovanja. Tehnika se razvija i ne možemo očekivati da će za određen broj godina škola biti ista i funkcionisati na isti način kao ova danas u koju mi idemo. Usvojiće se tehnološki način učenja i rada. Ovaj način školovanja ima dosta prednosti, kao i mana. Djeca, vjerovatno, neće morati više da pišu u sveske, nego će lekcije dobijati od profesore online putem i takve će ih preuzimati i učiti. Škola bi trebala da se pobrine o tome kako svakom učeniku treba obezbijediti laptop, odnosno tablet, preko kojeg bi učenici mogli da se školuju. Nedostatak ovakvog načina školovanja jeste to da će se ručno pisanje sve manje koristiti. Ljudi će zaboravljati pisana slova, jer ih uopšte neće koristiti, a postoji mogućnost i da će se potpuno izbaciti njihovo učenje. Još jedan nedostatak je to što mi i danas možemo primijetiti da ljudi koristeći tehnologiju prestaju da vjeruju svojim osjećajima i misle da je kompjuter uvijek u pravu. Postoje neke pogrešne informacije koje ljudi stavljaju na internet i nažalost dosta ljudi će povjerovati lako svakome. Kada već koristimo internet kao izvor informacija trebamo da budemo sigurni da je taj izvor informacija pouzdan. Još jedna stvar za koju mislim da će se obratiti pažnja u budućnosti školovanja jeste obrazovanje o našoj životnoj sredini. Ona će se dublje proučavati u školama i učiće se o njenom očuvanju. Možda će se organizovati i neke radionice za mlađe kako bi i njima približili ovaj pojam, koji je svakako značajan i utiče na sve nas. Učiće se o tome kako mi možemo da pomognemo u spriječavanju daljeg zagađenja naše planete. Vrlo je bitno da se djeca od malih nogu nauče da treba da cijene prostor na kojem mi živimo. Danas možemo zapaziti kako je učenicima potrebna podrška i neko ko će da ih sasluša. Svi mi imamo neke svoje probleme i teško ih je držati u sebi. Ja mislim da bi u budućnosti trebali uvesti to da svaki učenik jednom sedmično odlazi kod školskog psihologa koji će biti tu da ih sasluša. Učenici će sa njim moći da pričaju o svojim problemima i lakše će se osjećati, što može poboljšati i njihov uspjeh u školi. Ja se samo nadam da se nikada neće izbaciti učenje o opštoj kulturi. Po mom mišljenju ono je jako značajno za naše obrazovanje. Pričaće se dosta o samoodbrani i učenju kako se mi možemo odbraniti od vršnjačkog i generalnog nasilja, koje će nažalost uvijek biti prisutno. Jezici će se dosta forsirati, jer mi bez njih ne možemo ni danas. Vjerovatno će uvesti više opcija što se jezika tiče, gdje će učenici moći birati minimalno dva strana jezika koja će učiti.
Ja sam zaključila da je jedini način da se poboljša trenutno stanje našeg školovanja taj da učenicima treba pokazati da sav taj trud vrijedi. Da oni ne sjede u školi i tu provode pola svoga dana bez ikakvog efekta. Na kraju će se sve ovo isplatiti uz malo njihove volje da uspiju u životu i dokažu da njihova želja nije bila nemoguća za ostvariti.