Od trenutka kada se rodimo za neke stvari nas roditelji ali i okruženje polako spremaju. Jedna od najvažnijih stvari jeste škola, obrazovanje. Uče nas o ponašanju njoj, zašto trebamo biti dobri, i od malena nas navode na to da je jako važno da budu ponosni na nas. Nesvjesno stavljaju pritisak, nekada pozitivan, a nekada onaj koji završi sa velikim posljedicama. I tako godine prođu. I negdje kada je već kraj, kada izlazimo iz te obrazovne etape života shvatimo da nas nisu naučili jednu stvar. To je kako da se izborimo sa svim nepravilnostima našeg obrazovnog sistema, kako da motivišemo te prema kojima moramo osjećati poštovanje da su najbolji učenici čije znanje ruši granice okvira, a ne oni sa podobnim imenom I prezimenom, mjestom rođenja ili dobrim porodičnim stablom.
Da bih znala napisati sastav na navedenu temu, važno je da znam suštinu. Nažalost iako istraživanjem zaostajemo za ostalim vršnjacima svijeta, mislim da nam je kritičko mišljenje, komentarisanje i odgovaranjem humorom na tužne i žalosne situacije postala svakodnevnica. U završnoj godini srednje škole, kraju jedne moje životne ere osjećam se zaista kao stranac na uglu nepoznatog grada. Sve mane našeg obrazovnog sistema, ljudi s kojima provodim više vremena nego sa svojom porodicom su izašle na površinu. Razmjenom učenika koja se često organizuje shvatam koliko se razlikujemo od njih. Koliko duže ostajemo u školi, a koliko manje znanje dobijamo. Tužna sam. Ponekad krivim sebe. Ponekad krivim sve one oko sebe. I vraćam se na početak. Opet sam tužna. Školovanje u Korona virusu se svodilo na dvije stvari. Prva je bila koju seriju pregledati, a druga kako dobiti što bolju ocjenu na Online nastavi. Sve nam je dato, a sada smo mi glavni negativci i krivci što smo iskoristili situaciju u kojoj smo bili. Možda baš zbog tog prebacivanja krivice se u nama stvara revolt. To me čini ljutom, jer sada kada se osvrnem znam da su mi dvije godine tinejdžerskog života otišle u vjetar. Ništa iz tih godina nismo dobili, ali ništa bolje nije ni sada. Zapravo, sve ono što znamo, sami smo naučili. Možda smo ipak u tome ispred naših vršnjaka iz ostatka svijeta. Većina nas nema podsticaj, sve što radimo sami se za to borimo, ali teško je. Ako ste se u ovom trenutku zapitali zašto, sreća je na Vašoj strani, jer će odgovor na njega biti jedan od najlakših u mom životu. Živimo u državi nepotizma. Živimo tamo gdje znanje nije ono što se cijeni, tamo gdje nas nipodaštavaju jer smo drugačiji; bolji a ne bismo smjeli biti; kreativniji ali bez krajnje destinacije. Iz života u takvoj sredini ne možemo dobiti bolje stvari, zar ne? I ja sam nekada mislila da možemo, ali prethodnih nekoliko mjeseci mi je otvorilo oči, razočaralo me, do te granice da ne želim da moje dijete, unuče prolazi kroz situacije kroz koje ja prolazim. Za njih, buduće generacije, zapravo ne tražim puno. Tražim pravednost. Želim da se moje dijete gleda po znanju, a ne po prezimenu koje nosi. Nadam se da će mu se kroz školovanje staviti u fokus važnije životne stvari. Nadam se da neće morati učiti ono što mu nikada neće biti potrebno, ali se mora uvesti u školski plan i program da bi se profesoru ispunila norma sati. Ne kažem da se neću boriti, i obećavam da ću ostatak svog života posvetiti tome. Želim da buduće generacije u školu dolaze sretne, ne znajući za riječi nepoštenje, nejednakost, vršnjačko nasilje i ostalo. Trudit ću se da oni za razliku od mene ne izgube nadu u naš sistem, školovanje, kompetentnost onih prema kojima se prije poštovanje nije dovodilo u pitanje. Ja sam takav čovjek, onaj koji se nada. Nada zadnja umire.. Odličan sam učenik, a stvari koje me kroz život vode nisam naučila u školi. Ne želim ni da počinjem o uslovima školovanja i neispunjavanju plana i programa zbog manjka resursa koji je predviđen datim planom i programom. A u papirima se vodim kao učenica jedne od najboljih škola na prostoru Kantona Sarajeva. Istraživala sam o onome što me zanima, iako me sistem tjera da moram sve učiti. Kriteriji za upise me tjeraju da moram biti u svemu dobra. Ja sam odabrala jedno, i samostalno o datom naučila. Niko nije pomogao, niko se nije ponudio, niti meni niti mojim prijateljima. Ali kada je red za davanje izjava o našim uspjesima, ti ljudi predvode kolonu. O uglovima, računanju sam naučila u igrama s prijateljima. O pravopisu, gramatici sam više naučila na greškama naših medijskih osoba nego u školi. O biljkama, tjelesnim procesima sam naučila više putem mobitela nego u klupama. I u tim vremenima, kada u školi moram provesti 8 sati, ponekad ne radeći ništa shvatam da većina nas se osjeća kao da gubi vrijeme. I to nas opet dovodi u još jednu, novu, etapu razočarenja zbog sistema u kojem živimo. A znamo da smo trenutno mali i nemoćni, ne možemo sami sve promijeniti. Kada pokušamo kažu nam da hrabrost izreći sve ono što se dešava nije uvijek pametna. Predstavljaju nam kao da je nekada bolje biti kukavica, da je šutnja zlato. Ja sam odlučila da šutim, al ne zato što sam kukavica, nego zato što čekam da moje vrijeme dođe, i znam da ću tada biti hrabra, da me niko neće moći zaustaviti da kažem kako stvari stoje i šta sve treba promijeniti. Danas ne mogu ništa promijeniti, za mene je već kasno. Ali ne prihvatam da je kasno za moju djecu, sestrične, rođake, prijatelje. Živim u uvjerenju da sve ono što se želi može se dostići. Uz puno truda i malo sreće.
I ja imam ime i prezime, ali Vama na prvi pogled nepoznato. Možda baš zbog toga ću se mnogo puta razočarati, pasti, ali znam da ću ustati i nastaviti dalje. Prihvatila sam to da nejednakost polazi od malih nogu. Bilo je teško, ali sam prihvatila. Sa nekim stvarima se i dalje borim, a znam da ću i njih morati prihvatiti jer me i dalje čeka još 5 godina školovanja u istom sistemu. U budućnost vjerujem. I u ono da sreća prati hrabre. Ali i dalje ću uvijek biti razočarana u jednu stvar. A to je ona kroz koju smo moji prijatelji i ja prošli. Oprostite mi, za trenutno stanje više nemam nade. Ali vjerujem, bolja vremena sigurno dolaze.