Prije tačno četiri godine, čula sam rečenicu koja mi se urezala u pamćenje: „Tvoje najbolje godine života dolaze zajedno sa srednjom školom“. Pitala sam se da li je to doista istina. Da li će stvarno u srednjoj, unatoč silnom učenju, sve ostalo biti tako lijepo da će učiniti te četiri godine jednim od najupečatljivijih u mom životu i svo to učenje učiniti zanimljivijim i uzbudljivijim? I evo me sada, na samom kraju mog srednjoškolskog obrazovanja. Svašta sam prošla, od pandemije i online nastave, do svih predivnih, nezaboravnih trenutaka koje srednja škola pruža. Istina, uvijek može bolje, pa tako i naše školstvo, sigurna sam, može i treba mnogo napredovati.
Koliko god lijepih stvari donosila srednja škola, uvijek će biti bar malo stresa oko ocjena, testova, usmenih... Kada sam ušla u srednju očekivala sam da će mi to biti jedina briga, a sve ostalo će biti jednostavno i zabavno. No, već u drugom polugodištu prvog razreda nas je dočekala pandemija koja je poremetila sve planove. Naglo smo se prebacili na online nastavu na koju smo se vremenom, svjesno ili nesvjesno, priviknuli. Model nastave koji je trebao trajati samo dvije sedmice se pretvorio u godinu i po dana. A onda, jedan dan, nekoliko sati nakon što sam završila sa online časovima, došla je obavijest da se od iduće sedmice vraćamo u učionice. Niko nije očekivao da će nas tako iznenada vratiti. Slažem se da je svim učenicima mjesto u učionici i da ni jedan oblik nastave ne može zamijeniti živu riječ, ali tako nagao prelazak s jednog oblika nastave na drugi nije svima jednostavno pao. Naravno, praznine u znanju, kolike god bile, osjetile su se, ali da li je to doista najbitnije? To znanje će se uvijke moći nadoknaditi, ali sve što smo mi osjećali, emocije koje smo preživjeli i borbe koje smo borili u glavi nisu bile jednostavne za svakoga. Smatram da nam je tad ponajviše trebala bar jedna osoba s kojom možemo slobodno porazgovarati o bilo čemu što nas muči. Pa čak i da nije bilo pandemije, sigurno bismo se s vremenom susreli s nekom situacijom koju ne bismo znali samostalno riješiti i zato smatram da svaka škola mora povećati ulogu psihologa. Vjerujem da u svakoj školi postoji psiholog, ali dosta učenika nekad i ne zna gdje se njihov ured nalazi ili se ne osjećaju dovoljno slobodnim da porazgovaraju s njim. On bi trebao imati jednako veliku, ako ne i veću, ulogu od bilo kojeg profesora.
Međutim, trenutno situacija nije takva da učenici često idu kod psihologa kako bi porazgovarali ukoliko imaju neki problem, ali veliku ulogu bi trebali imati sami profesori. S njima provodimo svaki dan, neke profesore viđamo svakodnevno i oni provode dosta vremena s nama. Profesor prije svega mora biti dobar pedagog kako bi uspješno mogao obaviti svoj posao. Njegov zadatak je da prenese svoje znanje na učenike, ali i da od nas napravi dobre ljude. On to ne može učiniti ako ne voli svoj posao i rad sa djecom. Vjerujem da većina profesora vidi i može procijeniti kad nešto muči nekog učenika. Smatram da najmanje što mogu učiniti je popričati s nama ili nam barem predložiti da porazgovaramo sa psihologom ako imamo problem koji treba riješiti.
Veoma bitna misao, za koju smatram da je svaki čovjek treba imati na umu je da koji god posao da radiš, moraš ga voljeti, inače taj posao ne možeš dobro obavljati. Jako je bitno da se svaki profesor zamisli nad tim razmišljanjem. Tokom moje osnovne i srednje škole susrela sam veliki broj profesore. Na nekima od njih sam vidjela da jako dobro znaju svoj predmet i da su u tom području izvrsni, međutim, nikako nisu uspijevali svoje znanje prenijeti na učenike, što je najbitnije dio. Ali, eto, čak i da se ne radi samo o znanju, profesor svaki dan uđe u neki razred, ali s kojim ciljem. Samo da ispredaje lekciju ili ipak ima neki veći cilj. Nadam se, ako i jedan profesor pročita moj esej, da će se zapitati da li voli svoj posao i da li voli rad s djecom, jer bez te ljubavi ništa neće postići.
Naravno, nije sve do profesora. Daleko od toga. Vjerujem da postoji veliki broj prosvjetnih radnika koji se trudi da na što bolji i zanimljiviji način prenese svoje znanje na učenike, ali, ponekad je to jako teško zbog neprilagođenoh i staromodnih nastavnih planova i programa. Činjenica je da učenici uče iz udžbenika starih preko 20 godina. Vrijeme se mijenja, tehnologija svakim danom sve više napreduje, sukladno s tim, plan i program za svaki predmet bi trebalo mnogo češće mijenjati. Učenici se danas moraju posvetiti mnogim temama i predmetima koji im uopšte neće biti potrebni u nastavku njihovog života. Sve više gube vrijeme na neke lekcije koje moraju naučiti samo da bi dobili dobru ocjenu, umjesto da se posvete ozbiljnijim temama koje će im doista koristiti u životu. Škola bi trebala predstavljati jedno predivno iskustvo koje nam može poslužiti kao dobra priprema za daljnji život. Međutim, to znanje nam nije presudno u ostatku našeg života. Naša vlastita iskustva i svi trenuci, doživljaji, usponi i padovi nas također pripremaju za život. Sve što steknemo u školi može biti izvrsna priprema, ali i ona mora napredovati. Planovi i programi trebaju biti suvremeniji i prikladniji ovom desetljeću, kako bismo se doista mogli fokusirati na ono što je bitno i što će nam pomoći da se na pravi način suočimo s problemima.
Četiri godine nakon rečenice: „Tvoje najbolje godine života dolaze zajedno sa srednjom školom“, razumijem i vjerujem u tu rečenicu. Srednja škola je jedno predvno iskustvo, a ljudi i poznanstva koja stječemo tu nam u tome uveliko pomažu. Međutim, naš stvarni život počinje nakon nje i definitivno smatram da se nastavni proces treba unaprijediti kako bismo se mogli što bolje fokusirati i pripremiti na ono što slijedi, a zanemariti ono što nije potrebno. Također, uvijek ću smatrati da je u školi veoma bitno da svaki profesor uživa u svom poslu i da doista uradi sve u svojoj moći da od svojih učenika stvori dobre osobe spremne za daljnji život. Ocjene, testovi, odgovaranja će doći i proći, ali znanje stčeno na pravi način, iskustva i doživljaji koji će nas spremiti za ostatak našeg života, neće nikad.