Poput osjećaja, zastalog u vremenu, nespretnim, a opet neprimjetnim koracima ulazio je u tu ustanovu. Zagledao poznate zidove, i gubio vrijeme na učmale fotografije. Zašto baš on, nikada nismo saznali, ali bio je baš poput nje, veseo i žamoran kao prvoga dana proljeća. Progovara samo kada mora, a poput kakvog dječaka, uvijek veseo, kao čovjek koji otkriva svijet, a ipak zaboravlja da je dio toga svijeta. Nespretno je započinjao razgovore, i uvijek govorio da je škola najvažnija u životu svake djevojčice i svakog dječaka, na što bismo se samo gromoglasno nasmijali, a on opet neumorno ponavljao iste riječi. Baš tako, neprimjetno uvukao se u naše srce jer tamo gdje djeca snove snuju, srce je uvijek jedno. Bio je drugačiji, a opet prihvaćen, baš poput naše škole, na brežuljku, udaljena od svih a svejedno rado viđena. Nisam volio rane jutarnje časove, dječije puste želje i razgovore, ali radovao sam se odlasku u školu jer ona je baš poput porodice, i poput drugog doma koji pruža sigurnost. Nisam mario za probleme maloga svijeta, jer u školi vrijeme stane, a matematika i biologija postaju najvažnije stvari na svijetu, i nije važno šta kaže Čarls Darvin, jer bitno je samo šta kaže nastavnica biologije. Škola nije samo mjesto naših odrastanja, vrijeme naših druženja već i period našeg sazrijevanja. Bilo je lako dok smo bili djeca, a nastavnici naši najveći životni učitelji jer tada svaka svađa postaje najveća, a problem nerješiv. I, dok ulazite u školu, zaboravljate da je otac ljut, i da je možda, ipak bolje da se ne vraćam kući, jer, eto nisam trebao udariti sestru, ali jesam. I, bez obzira na problem, znam da tu siguran sam, a da otac neće dolaziti u školu. Bili smo sigurni, a djeca odista vole spokoj jer drugačije ne mogu da odrastaju, a u školi spokoj i buka su jedno isto. I tamo, gdje buka nadvlada svaki šum, i gdje harmonija gotovo nikada ni ne postoji, jer glasovi, mnoštvo njih nikada da se stope u jedno, odrastao sam ja, ali i mnogi drugi. Danas sam veći, malo stariji, ali svaki put kada se ispred mene pojavi ta, ogromna zgrada, zadrhte u meni uspomene, od prvih dječačkih udaraca do prve simpatije. Sve, baš sve je tu, zakopano u meni, a opet, baš kao Prust sve vraćam u sadašnjost, ali ne lipovim čajem već samim pogledom na školu. Nije moja škola, možda ništa bolja od drugih, ali kako latinska poslovica kaže, najbolje je samo zato što je tvoje, jer ta škola kojom nedjeljom hodaju duhovi, ponedjeljkom njome prolaze mala hodajuća čuda. Jedno od tih čuda sam bio i ja, a prilikom svake bojazni da će i moj život stati u još jednu učmalu fotografiju, pogledam u svoje nastavnike koji s posla žurno idu kući, i znam da ako njihova svrha je prenošenje znanja, moja je sticanje. Uvijek sam bio lijen, na časovima šutljiv, a na odmorima hiperaktivan, i uprkos tome što nisam volio neke predmete, ipak sam volio sve nastavnike, skoro sve. Vremenom sam shvatio, zapravo uvijek kovao ideje da u svakoj školi postoje timovi loših i dobrih nastavnika, ali zaista u mojoj školi, takvih nije bilo jer sjećanje na dobro potisne ono loše, a takvih uspomena nema mnogo, zapravo vrlo malo. Davno, kao dijete sam pročitao da svaki sistem sačinjavaju ljudi, a danas znam da i moju školu čine ljudi, ne samo nastavnici već i domari, i tete u biblioteci, kao i tete koje čiste školu. Znao sam da te ljude, za koje nisam toliko mario su činili moj život, i moje odrastanje, jer s njima je sve bilo lakše, a život koji su živjeli, prenosili su na sve nas jer svaki naš problem možda jeste najveći, ali nije nerješiv. Volio sam te ljude, te stare hodnike, priču škole, i to toliko da sam joj davao prefikse veće i od nje same, ali duboko u sebi znao sam da ovo nije obična škola, a opet ni najbolja samo zato što je bila moja. Kažu, da kada nešto napustimo, ili kada nešto iščezne iz naših života, da tada to nešto živi u našim sjećanjima, a vremenom razumijevam da to jeste tako. Sada, nakon četiri godine krećem na jedno drugo putovanje, i možda ne znam kamo idem, ali znam odakle sam pošao jer mjesta u kojima smo odrasli su ogledalo naše duše, a ništa manje tu se nalazi i moja škola. Čovjek je poput slagalice, jer uprkos tome što svi čekamo posljednji dio, zapravo ne shvaćamo da je najvažniji prvi jer nismo li njime počeli sve, jedan put, veći od nas samih, veći od samoga života. Škola je ostala na istom mjestu, učmale fotografije i dalje vise po dugim hpdnicima, a on je još uvijek tu. Ljudi umiju svemu da daju dušu, a on je divan primjer toga, jer njegovim dolaskom škola nije postala bolja, ali njeni učenici jesu. Običavao je da kaže da se dobro čini zarad njega sama, i da istom nikada ne tražimo razlog, a škola je bila i ostala baš poput dobra, za sebe samu jer ona je sjeme nade i prošlost koja se ne gasi čekajući budućnost koja tek dolazi. I, zato, moja škola je svjetionik, i meni, i mnogim hodajućim čudima, jer ona je ta koja daje sebe da hodajuća čuda ne izgube nadu i da vječito na dobro vraćaju dobrim, čvrsto vjerujući da znanje se ne krade, već samo, i isključivo dijele, a ne čini li to ona?! I, reći će vam da je svaka škola ista, ali samoj moja s brežuljka, poput Matoševog Jablana posmatra ljudi, čije učmale fotografije vise po njenim zidovima, čekajući nove, nadom nepresušne generacije.
