Susretajući se sa raznim životnim zadaćama i nedaćama, čovjek kroz svoje odrastanje prolazi razne životne faze ali se najviše od svega sjeća đačkog doba. Svako jednog trenutka poželi biti ponovo školarac i osjetiti ljepotu školskih dana. Škola osim što je obrazovna ustanova u kojoj djeca stiču svoje znanje , ona je naš drugi dom. Tu stičemo svoje prve prijatelje, drugove i drugarice, sa kojim razvijamo svoju druželjubivost i pronalazimo zajednički jezik. U školi, ulazimo u svijet mašte i razvijamo svoje ideje, otkrivamo svoje talente i umijeća. Pjeva se, pleše se, glumi se na školskim priredbama ili nekim od praznika. Sam pogled na školu običnom odraslom čovjeku, koji je sve to već prošao i kojem se mašta umanjuje sa starenjem, škola ne predstavlja ništa, samo zgrada u koju se mora ići ali nije tako. Škola je posebna dimenzija znanja i ljepote. Kada mali školarac ili školarka uđe prvi put u školsko dvorište, a ono, očišćeno, sređeno sa ljepim cvijećem i drvećem, ostavi jak dojam na dijete koje tu provede dio svog života i kojeg mašta tjera da zapazi i najsitniji detalj. Kretajući se tako prema ulazu, osjećanja se javljaju. Prvi put upoznajemo svoju drugu obitelj, pa kako kažu škola je tvoja druga kuća a učitelji tvoji drugi roditelji. Prolazeći školskim hodnicima zapažaju se mnogi radovi učenika, razne priče i pjesme, te čisti bijeli zidovi ukrašeni radovima školskih umjetnika. I tako, dolaskm do učionice, mjesta gdje naučimo mnoge stvari. Sjećajući se kako bješe đaku prvaku teško naučiti prvo slovo, zbrojiti dva broja i koliki napor učitelj uloži i koliko pažnje posveti svakom od đaka. Koliko samo radosti kada te učitelj pohvali, a koliko tuge kada te naruži a oboje sa razlogom koje vremenom shvatimo. Tad nacrtamo svoje prve crteže, naučimo boje i razvijamo svoju maštu. U školi naučimo mnoge pjesmice i čujemo lijepe zvukove dječijih pjesmica. Koliko li samo truda se uloži da se nauči ta pjesmica ili nacrta crtež. Škola nam da priliku i ukaže na naše talente i vrijednosti, koje možda nekada ponovo iskoristimo ali koje je škola pronašla u nama. U tom našem životnom dijelu, kada kao mali izađemo na školsko igralište, uživajući u igri i druženju. Zajednički odmori, igra i druženje sve ono čemu nas škola uči. Tako rastući, napredujući i usvajajući nova znanja, napredujemo iz jednog u drugi razred. Dobijamo prve ocjene, koliko li samo sreće kada dobijemo prvu peticu, za đaka to je najveća radost. Pa se sve više trudi, uči i zadaće radi da što više petica zaradi. Škola nas nauči hrabrosti, odgovornosti i samouvjerenosti pa kada podigneš dva prsta da nešto kažeš ili izađeš pred tablu da uradiš zadatak, a sve te školske kolege gledaju i prate. Uzmeš kredu u ruku pa piši, nekad slova a nekad brojeve i sve tako. Mnogo puta se desilo da nešto ne znamo ili jednostavno, uhvati te neka trema kad izađeš pred tablu, ali uvijek je tu učitelj koji ti pomogne. Uvijek nam pruže pdršku, daju nam toplinu i radost. Prolazeći razrede, dođemo do trenutka kad se moramo rastati sa svojim učiteljem , bješe to obično oko petog razreda, kada već porastemo. To je trenutak kad smo već dovoljno zreliji i napredniji da počnemo izučavati neke nove predmete. Pa tako dobismo neku biologiju, hemiju i još neke druge, a mi se zapitkujemo šta li je to, šta se u njima uči. Pa tako iz jedne biologije naučismo o prirodi, zašto medo spava zimski san ili kako to drvo naraste. Hemija, pokaza nam brojne elemente i spojeve, razne eksprimente... Naučismo merdiane, paralele, države i gradove iz nauke zvane geografija. Čak se i takmičismo ko zna više gradova i koji su to glavni u nekim državama. Mnoge stvari naučismo i o našoj Bosni i Hercegovini. Prođosmo od Mostara, preko Sarajeva do Banja Luke, zaplovismo Drinom, Unom i Bosnom... Učismo ponešto o Neumu, Vlašiću i mnogim znamenitostima naše lijepe zemlje. Pokazala nam je vrijednosti naše zemlje. Uđosmo u nauku zvana historija, naučismo o nekim bitnim historijskim pojmovima, osvajačima i događajima. Naučismo o prvim gradovima, ljudima i zajednicama. Kako su živjeli, pronalazili hranu i otkrivali nove stvari. Upoznali smo se također sa tehničkim pojmovima i konstrukcijama, informatičkim zadacima i kompjuterima. Počeli smo učiti nove strane jezike, pa znaš kako reći dobar dan na engleskom ili dobra veče na njemačkom. I tako naučimo mnoge stvari i usvojimo nova znanja, a sve preneseno od učitelja. Naravno u školi su osim učenja i napredovanja, dešavale i neke druge stvari poput brojnih školskih priredba i sekcija. Pa tako za dan škole jedna, za Novu godinu druga i još brojne druge za važne datume. Tako bi tih dana prije priredba trajale pripreme učenika koji bi učestvovali u priredbama pod budnim okom učitelja. Uvježbavale bi se pjesmice, hor bi se uštimavao. Članovi dramske sekcije bi ponavljali svoje replike, spremajući predstavu. Vježbalo bi se tako nekoliko dana da bi na ključni dan sve štimalo i bilo bez greške. Kada bi došao taj dan, pozornica u holu bi bila uređena, glumci i muzika spremni a roditelji i djeca na svojim gledalačkim mjestima. Sviralo bi se, igralo, pjevalo i glumilo a publika uživala i aplaudirala. Tako, prolazeći danima, mjesecima i godinama stigao bi trenutak našeg prvog zajedničkog putovanja, ekskurzije. Planiralo bi se to mjesecima na nastavničkim vijećima i školskim odborima. Čitale se ponude, pravile ankete i birale destinacije. Učenici bi bili uzbuđeni zbog zajedničkog druženja i još boljeg međusobnog upoznavanja. Brojili bi se oni koji će ići, nagovarali da idu oni što neće i sve tako. Planiralo bi se koje će se to znamenitosti posjetiti, šta će se kupiti za uspomenu i donijeti kao suvenir. Na ekskurziju bi se otišlo i ponovo sa ekskurzije u školu došlo. Tako prolazeći uspješno razrede, približavamo se trenutku završetka osnovne škole i našeg rastanka. Tih dana prije završetka devetog razreda, dešavale bi se mnoge aktivnosti. Slikanje je dio tradicije, gdje bi se svi razredi slikali, svaki od učenika i to bi bilo okačeno u holu škole, kao završna generacija. Nakon toga bi se spremali za maturu i naše „zadnje“ druženje. Proći će i godine i brojni događaji i situacije, a mi ćemo se sjećati škole, kolega iz razreda, učenja, učitelja... Ove uspomene u ljudima ostaju zauvjek i rado ih se sjete. Mnogi ljudi kažu kako bi se rado vratili u školske godine i školske klupe, sreli svoje školske drugove i drugarice.
