Završavam još jednu životnu epohu. Bliži se kraj mog srednjoškolskog obrazovanja i kroz misli mi već danima prolaze trenuci koje sam proživjela u učionicama gimnazije. Prije par godina kada sam počela svoje srednjoškolsko obrazovanje, činilo se kao da treba cijela vječnost do mature, a sada me od nje dijeli samo par mjeseci. Sada stojim na životnoj raskrsnici i pitam samu sebe za šta ću ja biti spremna nakon završene 4 godine gimnazije? Šta je za mene predstavljala škola dok sam trčećim korakom žurila da što prije završim i da li mi je uopće žao što me kraj iza ugla čeka?
Bilo bi apsurdno reći da naš obrazovni sistem nema dobre strane, ali vremena za pohvale nemamo. Dok se trudimo da izvučemo bilo kakavu dobru stranu u ovoj priči, nedostaci našeg sistema kao korov razaraju i ono malo dobroga što u njemu ima. Uopće nemam namjeru da u ovom malom govoru gubim vrijeme na optimistična nabrajanja, jer ovaj historijski trenutak i situacija zahtjevaju realističan pogled na svijet, kako iz perspektive učenika tako i profesorskog kadra.
Prije svega, moramo biti svjesni da generacije koje su sada dio srednjoškolaca ne mogu i ne smiju dobiti isti tretman kao one prije 15 godina. Nakon tolikog napretka nauke, da li je normalno da učenici uče iz udžbenika izdatih 1998.? Različite generacijske grupe karakteriziraju različite osobine, te smatram da bi obrazovni sistem trebao biti tome prilagođen. Sasvim je jasno da smo mi prve generacije koje su odrastale uz tehnološka savremena otkrića. Mobilni uređaju, računala i ostala tehnološka pomagala su nam oduvijek bila pri ruci, zašto ih sada ne bismo iskoristili na pravi način? Dok se zemlje zapada, kao što je Finska, trude što više iskoristiti tehnološke novitete, mi svjesno koračamo unazad vraćajući se tradicionalnim metodama učenja. Čak bih rekla da su kreda i modro zelena tabla naša sigurna luka, sve van toga je previše rizično bez ozbira na to koliko je efektnije. Ponekad imam osjećaj kao da se svi naši potencijali uguše u bujici kontraproduktivnog obrazovnog sistema. Oni koji ipak uspiju nadmudriti sistem i izbore se za svoje mjesto pod suncem odlaze tamo gdje njihovi afiniteti, kapaciteti i talenti nisu shvaćeni frivolno, pa tako nije čudo što već odavno Šantićevi stihovi „Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba neće vas grijat k'o što ovo grije..“ malo koga pogađaju. Bar ne one koji su na prvoj liniji ratišta sa demonima tradicije, isprazne i repetitivne retorike.
U drugu ruku, ako ipak izostavimo ovaj tehnološki jaz, situacija još uvijek neće biti bajkovita. Najčešća stvar koju bi jedan učenik bilo kojeg uzrasta spomenuo kao zamjerku školstvu su zasigurno profesori. Prije nego što vam kroz misli prostruji ono uobičajeno „djeca uvijek krive profesore, ne gledaju svoju grešku“ zapitajte se šta ta djeca zaista rade u školi i ko im predaje? Da li je čas čisto zadovoljavanje administracije? Da li profesor pomisli na dijete prije nego mu servira svoje lične probleme kroz epizodu izljeva frustracije? Naravno, svi imamo pravo na loš dan, sedmicu ili mjesec, i naravno da ponekad djeca subjektivno iznose stavove i ''ocjenjuju'' profesore, ali šta se desi kada se loši dani razduže kroz cijelu školsku godinu, a dječije kritike, sad već uveliko objektivne, postanu argumentovane žalbe. Gledano sa psihološke strane, jedan takav prosvjetni radnik ima moć da nepovratno mentalno osakati čitavu generaciju kojoj je predavao. Nakon toga se te traume prenose i čine beskonačan lanac koji rijetko kad puca. Ako čak i zanemarimo ovaj tip profesora, onda ni pod razno ne smijemo zanemariti one koji svoj posao obavljaju sa ljubavlju i koji raširenih ruku dočekuju i raduju se učeničkim uspjesima kao da su njihovi. Nažalost, takvi najviše stradaju u ovoj drami koju nam obrazovni sistem režira. Baš ti profesori koji se odvaže da uvedu promjene, koji se trude da prepoznaju osjećaje vulnerabilnih tinejdžerskih umova i pronađu put do savršenog kompromisa bivaju ušutkani, ma koliko glasni bili. Njihov glas je ništa pored buke koju stvaraju oni koji slijepo prate predmetni kurikulum, a ne znaju da tamo ne pišu smjernice niti upute kako se ponašati prema djetetu koje prolazi kroz životne krize, teške depresije i hronične obiteljske probleme. Naše obrazovanje se ne bi trebalo zasnivati na ocjenama, već na onom osjećaju koji se probudi u stomaku u trenutku kada uđemo u učionicu.
Nakon što smo uvidjeli da postoje mane, pokušajmo naći i neke prednosti. Evo kao primjer: učenici su potpuno sposobni da izračunaju sinus i kosinus, limesi im uopće nisu strani. Podaci o tome koliko Španija ima stanovnika po zadnjem popisu stanovništva? Mačiji kašalj. Kojeg dana, mjeseca i godine se dogodila koja bitka u Prvom svjetskom ratu? Dajte nešto teže! Nabrojati elemente periodnog sistema po grupama i periodama? Ma to se i u pola noći treba znati. Ali šta će se desiti kada učenike pitamo kako funkcionišu bankovne kartice, kamate, krediti? Mogu li se snaći u velikim gradovima i metropolama uz pomoć ili bez karte grada? Znaju li svoja osnovna prava i povlastice? Znaju li kako se pokreću biznisi? Znaju li uopće kakva prava imaju kao građani BiH? Odgovori će vas razočarati, ali ne i iznenaditi, jer je postalo sasvim normalno i prihvatljivo da se u školama testira pamćenje i memorisanje podataka koji nam neće trebati (izuzev slučaja da se prijavljujemo u ''Tko želi biti milijunaš?''). Kao posljedicu toga imamo enorman procenat građana koji ne zna prepoznati da se iza skandaloznog naslova internetskog članka krije klasičan clickbait. Tužno, nije li?
Summa summarum, zaista je vrijeme da nešto mijenjamo. Moje riječi možda jesu oštre i mnogi će ih prepoznati kao pesimistične, ali kao što Niče reče: „Naše mane su naš najbolji učitelj“. Naravno, nije sve tako crno, ali ne možemo pokoju dobru osobinu ovog sistema prihvatiti kao ingeniozan napredak, jer nije napredak ako se decenijama ne pomičemo s mrtve tačke. Naše školstvo mora početi ispraćati učenike spremne za egzistenciju. Sve dok ne budemo osjećali da pod ovim nebom imamo svoje mjesto, progres će izostati. Prosvjetni radnici i učenici zaslužuju drugačiji tretaman od ovog koji im je nametnut sada i prava zbog kojih neće požaliti što su u ulozi profesora ili učenika. Kada sagledamo sve mogućnosti koje nam se nude, zaista bi strašno bilo pored izvora umrijeti od žeđi.