Šta ti je, tugo? Šta radiš u očima djevojčice ispred mene? Šta ti je, sijeda vlasi? Odkud ti u tjemenu dječaka? Šta se to dešava drugoj djeci,kako to oni žive s tim, trebam li uporediti svoj život sa njihovim? Ne, njihov je sigurno bolji. Imaju li oni bolje roditelje,ako imaju bolje ocjene? Šta ako je moj problem to što nisam naučila da učim?
Niko nije još pomogao da shvatim kako se uči? Ili jeste?
Jednom sam kroz pogled prijateljice iz školske klupe,vidjela moju uplakanu i usplahirenu majku, kako otvara ladicu i traži tabletu protiv bolova… a ona je sjedila tako mirno i vladala svim životinjama koje biju njen unutrašnji boj. “Čovjek uči,dok je živ”, da, ali vodimo li se ipak time da jedva čekamo završiti školu? Previše nam je učenja? Kad se tek rodimo, učimo kako da kažemo mama i otac, kako da se izrazimo kad smo gladni i kad nas nešto boli. Kasnije učimo i Pitagorinu teoremu, nešto o Drugom svjetskom ratu i masu nekih (ne)bitnih stvari koje nam itekako trebaju. Zatim se zaglavimo kod srednjoškolskog i fakultetskog obrazovanja,jer su nas naučili da moramo učiti ako želimo lijepo živjeti, pa nas taj cilj zadrži na učenju tih par godina. Zašto nas niko ne uči, da učenje nije štrebanje? Razlog zašto mrzimo učiti je zato što mislimo da smo nešto naučili samo kad shvatimo kako uraditi zadatak sa konkavnim sfernim ogledalima i tu se sva priča završava. Učenje je puno više od toga i kad bismo samo malo duže pogledali u ogledalo dok se umivamo svako jutro,mogli bismo tačno izmjeriti sve ono novo što naučimo za jedan dan.
Da li je obrazovanje tu da usvojimo nova znanja? Vještine? Obrazovanje je tu da usvojimo nova znanja i vještine, a sve škole su odgojno-obrazovne ustanove. Odgoj dobijemo valjda kod kuće, pomisli većina i smatra ovu prvu riječ nebitnom. Pa naučimo i brojati kod kuće, zašto onda učimo brojati i u školi? Ona je stvorena da nam usadi temelje rasta. Ne možemo rasti ako je sve što znamo nabrojati osnovne boje. Rastemo mi i fizički, ali taj rast je ograničen i zaustavlja se, a mentalni rast je beskonačan,kao poluprava koja ne doseže svoj kraj…
Od trenutka kad roditelj prvi put pusti dijete da samostalno ide u školu,najveći dio njegovog rasta će biti tamo, među vršnjacima. Svako od nas donosi nešto sa sobom. Svoju životnu priču, raspoloženje roditelja, situaciju u kući,bolest ili radost, ljutnju ili smijeh, pozitivnost ili rastrešenost, brigu ili toplu riječ. Mnogo toga naučimo o samom sebi, posmatrajući druge. Možda neke strahove prebrodimo i neznajući da jesmo. Možda smo i više puta oplakali tuđi gubitak, doživjeli tuđu tugu ili nas je tuđa radost obradovala. Kad kroz život idemo širom otvorenih očiju, spremnih ušiju i ispruženih ruku i srca, tek tad možemo da zapravo učimo. Pa kad naiđemo na problem koji nam se dešava prvi put, vjerovatno nije prvi put da se suočavamo sa njim.
Da li je škola važna? Volim li je? Ona nam daje više no što smo svjesni. Nije uopšte važno da li sam naučila električnu struju za 3 ili 5,jer se vjerovatno za 5 godina neću sjećati toga, osim ako ne odlučim da budem električar. Šta sam naučila? Je li dovoljno? Naučila sam da biram ljude oko sebe,da radom i zalaganjem mogu sve postići. Naučila sam kako da pomognem nekom na ulici, kad vidim da nije dobro. Naučila sam da rastem i da rast ne mjerim brojem rodjendana. Shvatila sam kako da kažem ne, kako da postavim sebe i da natočim svoju čašu prvu… Možda sam nekad bila nesigurna u vezi toga koliko vrijedim i da li su mi iste obje strane lica,ali sam naučila da volim sebe i da se prihvatam, podjednako onako kako prihvatam sve druge i drugačije. Volim što sam naučila pravo značenje ljudskosti i shvatila da je najbolje u životu raditi sve s ljubavlju. Nije mi teško naučiti povrede grudnog koša,ako ja to volim. Naučit ću i jahat, skijat, skakati u vodu i voziti biciklo bez ruku.
Od svakog uzimam po nešto. Je li vrijedno uzimati? Prenose li mi zaista potrebno znanje ili uzimam što mi je volja? Neko će prenijeti svoje dobro raspoloženje na mene, neko će me motivisati, neko će me naučiti kako da budem jaka nakon teškoće, kako da se ponašam u lakoći. Prijateljice su me naučile kako da budem pravi prijatelj, a neke od njih kako da ne budem.
Vidjeli smo da se može i fizički ne ići u školu? Pandemija? Šta nam je značilo to doba? Online škola mi je bila prilika da uočim svoj loš rad pod pritiskom, misleći na to da mi je teško raditi dok mi odbrojava sekunde i minute ili kad moram napisati nešto ali sa tačno određenim brojem riječi. To me učini brzopletom, pa kviz u kojem imam 20 sekundi za odgovor, uradim za 3 sekunde, jer osjećam strah od isteka vremena. Ali sad, nakon toga, vidim da je puno gore kad istekne vrijeme za život. Kad se ne nauči toliko toga što se ima za naučit, za vidjet, za pokušat i doživjet.
Škola je najbolji izvor znanja?
Naravno, posebno draga kad učimo ono u čemu smo se pronašli. Posebno važna? Tu je da nas nauči da učenje nije bilo samo za jučer, za danas ili za sutra, nego je i za jučer, i za danas, i za sutra.
Učimo djecu da ne nauče, nego da konstantno uče? Tako govore predavači! I da vole. Vole li zaista?
Možda je glavni zadatak prosvjetnih radnika usaditi ljubav prema učenju, ali to mogu samo oni koji su na poslu zato što to sami vole. Ljubav se uvijek osjeti, namiriše i prepozna.
Čekamo li mi da završimo školu i da se dobro zaposlimo, kao što Estragon i Vladimir čekaju Godoa?
Pitam se postoji li još učenika koji uživaju u procesu, učenju i rastu. Ali pošto sam već pominjala neko čekanje, brojeve i rad uz ograničen broj riječi, želim da završim ovaj tekst jednom velikom zahvalom svim prosvjetnim radnicima koji su nam učenje učinili užitkom i prenijeli nam najvažnije, ono kako treba da učimo. Nije bitno šta, ako se voli to što se radi, sve je moguće.
Ili je, ipak, nemoguće, iz ovog ugla ili ćoška sagledati sve to?