Čovjek se uči dok je živ.Zahvaljujući obrazovanju u mogućnosti smo da razumijemo stvari koje nas okružuju, da objasnimo različite pojave, da iskažemo svoje interesvovanje i pokažemo svoje mogućnosti.
Obrazovanje je skupo, ali je neznanje još skuplje. Obrazovanje se ne sastoji od toga koliko ste zapamtili ili koliko znate. Sastoji se od toga da razlikujete koliko znate, a koliko ne...
To su riječi koje su mi nametnute od prvog dana mog školovanja pa sve do sada... I moram reći da se slažem sa tom izjavom, to je zaista prelijepa etapa naših života...No hajmo se malo osvrnuti na tu riječ "zajednica", ili bolje reći "društvo" koju čini jedna skupina ljudi koji idu u jedno odjeljenje...Idealno sociološko pitanje glasi "Da li je čovjek društveno ili prirodno biće?"... E pa ja bih rekla i jedno i drugo. Jer čovjek bez prirode ne može funkcionirati, a isto tako i društvo je potreba, mi se sa društvom susrećemo od našeg ranog djetinjstva... Smatram da Jedino što dijete treba da ponese od svoje kuće jeste odgoj, jer uzima obrazovanje od svojse učitelja/ce, nastavnika/ce, profeosora/ce... Tako bar kažu ali ko su prosvjetni radnici... To su ljudi koji nas podučavaju onome što nam je nepoznato... Oni imaju autoritet drže glavnu riječ. Oni igraju jako važnu ulogu jer znaju probuditi razna osjećanja u učenicima... Da se djeca osjećaju manje vrijedno, manje inteligentno, manje poželjno... Nekada te razlike iz među djecom iz ovog ili onog razloga znaju biti jako loše po razmišljanje učenika... I nije pogrešno ako taj profesor ponekad pogriješi, i nije pogrešno ako taj profesor se posveti učeniku koji ima loš dan,i nije pogrešno ako profesor održi čas o pričanju "životnih lekcija" jer te časove upamtit ćemo bolje nego neke formule... Nasmije se sa svim učenicima popriča o njihovim mišljenjima i uvaži ista... No da se vratim na temu "društva"...
Jeza me Hvata na samu pomisao djece koja trpe nasilje u školi nebitno bilo to psihičko ili fizičko jer će to ostaviti mnogo veće posljedice u kasnijem životu i formiranju ličnosti te osobe (nemojte me pitati kako znam)... Jezivo mi je kada vidim da se osuđuju umjetnici, djeca koja su nadarena za nešto i ističu se u masi, kako im se sjeku krila samo zato što imaju vjeru u sebe, imaju svoj svijet i svoju viziju.Uvijek se nađu oni koji vrše mržnju na osnovu nacionalnosti, boje kože, i u šta će taj mali um da izraste kasnije?... Zašto da mi smeta moja drugarica koja nosi krst oko vrata, ili polumjesec, ili drug koji ima drugu put svoje kože? Zašto bi oni imali prednost na meni ili ja nad njima... Ili zašto bi moj drug ili drugarica koji imaju invaliditet bili izostavljani iz skupova druženja?... Zašto bi oni bili manje vrijedni od nas, i oni isto tako mogu postići veliki uspjeh u životu i ostvariti svoje želje bez obzira sto su i nekoj stvari ograničeni... Ne smijemo dopustiti da se prave razlike među djecom zbog njihovog imovinskog statusa, jer zašto bi to određivalo kakva smo osoba?... Jer svi smo stvoreni od krvi i mesa pod imenom "čovjek"... svaka škola treba da ima svog psihologa, jer psiholog nije stid nego potreba isto kao i stomatolog i dr... Pričamo li sa djecom o mentalnom zdravlju?, znaju li prepoznati neke simptome i znaju li pomoći i ispoštovati druga koji ima anksiozni napad? Ne osuđivati drugo dijete zbog faze koju prolazi jer ne znam kakav je čiji život i nismo Bog da sudimo... Smatram da škola treba imati zanimljiv sadržaj, da treba ići korak sa naprednim vremenom, da ima sekcija, raznih aktivnosti gdje bi svi uživali i družili se... Škola treba da bude mjesto gdje ćemo da stičemo znanje, da idemo sa osmijehom, i da dijelimo ljubav i dobre stvari... A kad smo kod teme ljubavi, učimo li u školi šta je ljubav... Ljubav je smisao života... Učimo li kako moramo poštovati i voljeti majku, kako moramo poštovati osjećanja drugih ljudi... Učimo li u školama o slobodi pri seksulanom opredjeljenju... Jer jedino što čovjeka iznutra može da oživi jeste ljubav i zašto bi to nekome uskratili?... Meni su ocjene u školi totalno nepotrebne jer nas ograničavaju i naše znanje ocjenjuju na osnovu jedne ocjene... Ocjene nisu mjerilo našeg znanja... Uče li nas u školi da je znanje moć ali koje znanje?, životno ili školsko?
Uče li nas da trebamo čitati dobre knjige, uvijek biti pošteni ljudi, imati dobar cilj u životu kojeg bi trebali ispuniti... Svako od nas je individua za sebe i ne možemo znati šta nam sudbina nosi... Zgrozim se na pomisao kada nam nameću svoja mišljenja koja nismo tražili... Da mi moramo da budemo akademski građani, neki najteži fakultet da upišemo, nipošto neki zanat ili neki posao koji zaista volimo jer kod nas se obično kaže "Nemaš hljeba od toga"... Život je zaista prekratak i moramo uživati u svakom mogućem trenurnku... Zato šaljem ogromnu ljubav svim đacima koji su u školu upoznali prvi simpatiju, svim onima koji su otišli sa strahom u školu i uspjeli taj dan, svim onima koji su pustili bespotrebnu suzu zbog ocjene, svim onima koji prolaze kroz terture nasilja, svima koji su spoznali sebe i svoj talenat, svima koji se školuju da sutra ostvare tu titulu... Volimo se jer nas samo ljubav može spasiti, i pričajmo... Pričajmo o svemu što je važno... I poruka za kraj budite ono što jeste jer jedino ćete tako biti sretni, radi posao koji voliš i niti jedan dan nećeš provesti radeći, jer nisu samo sretni ljudi doktori i inžinjeri, prati svoje snove ti to možeš.