Traženje mišljenja od adolescenata, pogotovo o osjetljivoj temi kao što je školovanje, u našem društvu je iznenađujuće, ali pohvalno. Dopustite mi da objasnim zašto školovanje smatram osjetljivom temom. To je nešto obavezno, neizbježno i sastavni dio života svakog mladog čovjeka. Zaista, zašto bi se o nečemu tako ustaljenom i obaveznom dalo raspravljati? Šta ima da se kaže osim da je dobro za sve, jer u suprotnom, ne bi ni bilo zakonski obavezno? Eh, pa reći ću vam! Zakon ne čini stavari moralno ispravnim. Dakako da akademsko znanje ne bismo trebali smatrati moralnim ili nemoralnim, to su samo činjenice, ali, iako bih voljela da nije tako, dokazati da je nuđenje i tjeranje na učenje prekomjernih i nepotrebnih činjenica nemoralno,je teško.
Zaista, sadizam smatram nemoralnim, a sadizam u školovanju je upravo to: preopterećivanje. Tjerati nekoga da svake sedmice sprema, napamet uči, od riječi do riječi, 160 stranica iz jednog predmeta, ne može biti dobronamjerno. Učenik ,kao potlačeni, prihvata realnost, iz straha i nemoći, baš kao i nedužni zatvorenik. Kada nedužnog čovjeka osudite zbog ubistva, na recimo, 10 godina, on gubi dio svog života iz tuđeg nehata. Vjerujte mi, malo je onih koji se nastavljaju boriti za svoju slobodu, a većinu stvari prihvata onakvim kakve jesu.Osuđene ubice počinje smatrati svojim prisnim prijateljima, svoje mučenje sasvim opravdanim, a sudiju – uzvišenim bićem, koje samo pravedno i besprijekorno radi svoj posao, jer tobože, da nije osudio njega – razumije se, nepravedno – osudio bi nekoga drugog. Međutim, ni sve sudije, ni svi zatvorenici nisu isti, tako ni svi prosvjetni radnici, ni svi učenici. Svaljivati svu krivicu na učitelje bilo bi nerealno i nezahvalno, ali istina je da je učeniku lakše prihvatiti svoju krivicu – to da nije učio, niti se trudio –, ako je profesor svoj posao radio kako treba. Učenje koji nude racionalno spoznavanje svijeta u svoj njegovoj raskoši, uveliko je zanemareno. Učitelji koje te usmjeravaju, daje putokaze ,osvjetljavaju put, traže da misliš, u našem obrazovanju nisu poželjni(.Bolji su oni koji idu utabanim stazama.) Oni koji tako poučavaju namjerno se omalovažavaju. Smatram da ni jedna obrazovana osoba ne može svjesno umanjiti vrijednost takvih nastavnika, i ako to radi, radi sasvim promišljeno. U slučajnost svega mi je teško povjerovati. Da razjasnim: Konstantno nerazumijevanje, zanemarivanje i samo dno na društvenoj ljestvici izaziva ozlojađenost, sujetu i beznadnežnost onih koji bi nam željeli pružiti sve ono za čim vapimo. Uvrijeđeni prosvjetni radnik i sam počinje svoj posao smatrati nebitnim, te se tako prema njemu počinje i ponašati. Žrtva takvog odnosa postaju učenici i dolazi do općeg nezadovoljnostva i svi prestaju vjerovati u bolju budućnost. Oni koji nas brane od potpunog uništenja, jesu upravo učitelji koji uprkos gorkom okusu u ustima, daju najbolje od sebe u izvršavanju svoje misije. Njihova misija je daleko od tipičnog i ustaljenog rada. Za ostvarivanje višeg cilja nije potrebno imati samo naprednu tehnologiju, iako je našem sistemu i tehnologija prijeko potrebna za pravljenje većih koraka, ona je samo alat koji pripomaže. Prenošenje znanja zahtjeva vještinu koji mnogi sadašnji profesori nemaju. Neizbježno je reći da je za to prvenstveno potreban talenat, zatim poznavanje psihologije i pedagogije, a tek na samom kraju poznavanje „svog“ predmeta. Uzajamna povezanost nauka i primjenjivanje jedne u drugoj, ne samo da je potrebno profesorima i nastavnicima, šta više potrebno je u svim profesijama. Kako profesor koji ni sam nema širinu u znanju, može tu istu pružiti svojim učenicima, molim lijepo? Nadam se da već i sami vidite kako se sve zaista vrti u krug, pa ako mi ne prekinemo taj niz, može li iko drugi? Svi ćete reći da ne može, ali to će ostati samo na tim riječima i povodom toga ništa nećete uraditi. A ja ću vas opet upitati, da li mislite da je razlog vaše inertnosti ljudska sklonost prema patnji? Čovjek se veže za svoj jad i kada je vrijeme da ga se riješi, to odbije, već se potrudi da svi oko njega počnu osjećati agoniju poput njega, drugim riječima, pronalzi slast u njoj. Smiješan je primjer čovjeka koji kada ga boli zub, umjesto da ide zubaru, ječi svu noć i dan, kako ni njegovi ukućani ne bi zaspali, ali istinit. Sjetila sam se još jednog detalja, kojeg svi dobro poznaju. Škola je obrazovna i odgojna ustanova, ponovit ću, i odgojna. Stvaranje ambicioznih ličnosti, upornih i sposobnih, naravno, prednost je i obrazovna crta školovanja. Međutim, kako kod nas ništa nema sredine, sve te osobine mogu preći u dvije krajnosti. Djeca odrastaju u bolesno ambiciozne, pohlepne i zlurade osobe, ne znaju šta znači biti insan i ponašaju se kao da je život, arena –opstati ili nestati. Školujući se u ovakvom obrazovnom sistemu mogu odrasti i u emocionalno nestabilne osobe, koje u potpunosti zavise od mišljenja i osjećanja drugih. Emocionalna inteligencija je potpuno zaboravljeni segment u našem školovanju.svi zaboravljaju da se i ona uči. Naučiti dječaka da je normalno zaplakati kada ga neko povrijedi ili suosjećati sa nekim ko je doživio neku traumu.Rad u grupama, timovima, druženje i istraživanje za neke je gubljenje vremena, a ja smatram da bismo time svi dobili. Biću iskrena, zaboravila sam na one rijetka. To su oni na koje ništa ne utiče, naprosto se morate takvi roditi, poput galeba Jonathana Livingstona. Hrabri buntovnici, koje starješine smatraju propalicama, a oni se na čuđenje svih, uzdignu tako visoko i donesu promjene koje niko prije nije. Kada bismo samo ukrali dio njegove hrabrosti!Kroz život se nećemo uvijek slagati sa osobama koje upoznamo, tako ni u školi. Ma da, valjda, zbog posebnosti osjećanja u školskoj dobi, i pored hladnih i zategnutih odnosa, poštuješ školskog druga kojeg ne voliš. Postoji osjećaj sigurnosti kada ga vidiš, jer znaš da bi radije bio sa njima, nego sa nepoznatim osobama. Prijateljstva koja se tu rađaju često su vječna i iskrena.
Obrazovanje i školovanje, takvo kao što jeste je neizbježno. Neophodno je upoznati i prihvatiti sve njegove dobre i loše strane, jer da bismo ga poboljšali, moramo krenuti od sebe i shvatiti šta mi, kao pojedinci, možemo ispraviti. Za velike promjene potrebno je jedinstvo i osvještenost o problemima koji nas okružuju, kao i velika hrabrost i odlučnost. Neke stvari pojedinci ne mogu ispraviti sami i to im ne bismo trebali prepuštati, već se truditi da zajedničkim snagama učestvujemo u poboljšanju našeg školovanja.