Mislim da svako od nas ima drugačiji pogled na školu, da li to bili naši roditelji koji se prisjećaju srednjoškolskih dana ili članovi obitelji koji su mlađi od nas, te nemaju još formirano mišljenje, osim toga što školu gledaju kao obavezu koju moraju da ispune. Moje mišljenje? Škola je nešto što može biti odlično iskustvo sa događajima i sjećanjima kojih ćemo se prisjećati i kada odrastemo, a može biti i totalni kaos ispunjen negativnosću i lošim osjećanjima. Naravno, potrebno je pokušati pronaći neku vrstu balansa između te dvije strane spektruma, no to je lakše rečeno nego što je uraditi. Ponekada imam osjećaj da se nalazim u istoj mračnoj rupi, i koliko god pokušavao da izađem iz te rupe, svaki pokušaj me vuče sve dublje i dublje. Onda s druge strane, taj serotonin koji se pridobiva kada konačno postignem nešto čime se mogu ponositi u školi je razlog zašto nikada ne želim odustati od pokušavanja da poboljšam stvari, iako to nekada i ne uspije. Svi profesori su, na kraju krajeva, ljudi koji imaju svoje obaveze, porodice i osjećanja, i većina ih se neće potruditi i ići u nedogled da ti učini život mizarnim kroz dodjeljivanje negativnih ocjena. No, koliko god to bilo tačno, teško je ne osjećati se kao da neki od profesora te jednostavno teže podnose iz razloga tebi nepoznatog. Kod nekih profesora se osjećam kao da pričam sa prijateljem koji je stariji od mene i ima mnogo više životnog iskustva od mene te ima potpuno poštovanje s moje strane, dok se kod nekih profesora osjećam kao da sam optužen za neku vrstu krivičnog djela koje nisam počinio, no koliko god se pokušao braniti, ne uspijeva. Naravno, neki od profesora pitaju učenike da li postoji nešto u nastavnom procesu što bi voljeli da se promjeni, dok neki od profesora ne žele promijeniti način rada ni pod razno. Kao što sam rekao, svaki profesor je ličnost za sebe, sa različitim mišljenjima i vjerovanjima, te se mi moramo priviknuti na njih, htjeli mi to ili ne. Naravno, ne gajim nikakvu vrstu mržnje ili negativnosti prema bilo kojem profesoru, jer na kraju krajeva oni rade isto što i ja, a to je ispunjavanje svojih obaveza.
S druge strane, imamo razred u kojem se nalazim. Svaki razred ima neku svoju vrstu dinamičnosti, koja će se najvjerovatnije izoštravati i ojačavati kako bude prolazilo vrijeme. S druge strane, imam osjećaj da neki razredi kao kolektivi ne napreduju mnogo. Glavni problem kod prvih razreda bilo koje srednje škole je to što dolazi do (barem u nekoliko slučajeva koje sam lično primjetio) formiranja nekih vrsta grupa, tačnije te grupe su često osnovane na principu da se učenici iz jedne osnovne škole skupljaju u tu jednu grupu, te da toj grupi niko drugi ne može prići. Daje osjećaj odbojnosti, i daje osjećaj kao da samo tvoje postojanje i pokušaj interaktiranja sa tom grupom rezultira osjećaj usamljenosti i neželjenosti. Naravno, to nije kod svakog razreda, ali govorim iz ličnog iskustva i iskustava drugih učenika iz različitih srednjih škola koji su odlučili podijeliti to sa mnom.
Što se tiče edukativnog sistema, gimnazije su uvijek bile te koje propangiraju promjenu i inovaciju u školskom i edukativnom sistemu, no ja mislim da će naš edukativni sistem uvijek biti "zaostao" kada se poredi sa državama van regije Balkana. Već je dokazano kroz razne studije da je naš edukativni sistem na neki način "zaostao" kada se poredi sa sistemima iz drugih država. Ipak, s razlogom većina mladih koji imaju bilo kakvu vrstu talenta teže ka studiranju i pronalasku posla van Bosne i Hercegovine. Možda jednim dijelom naša država i ne može prijuštiti potrebna sredstva koja mogu da zadovolje potrebe učenika i studenata koji žele da se edukuju na višem nivou, ali ja mislim da je to više zbog toga što su sva ta sredstva usmjerena negdje drugo, ali to je već tema sama za sebe.
Što se tiče aspekta velikog odmora, meni je sam koncept relativno korektan. Naravno, svi žure na jedan ili drugi način da se vrate u školu, ali ne u toj mjeri da se osjećaš kao da imaš neki imaginarni glas koji ti stalno govori na uho da ćeš zakasniti ako se čak i malo zaustaviš. Uvijek će mi biti interesantno kako je svaki veliki odmor isplaniran na različit način zaviseći od radnog dana i časa koji slijedi poslije velikog odmora, te da kod nekih profesora se mora žuriti da bi se stiglo na vrijeme, dok kod drugih imam osjećaj kao da odmor traje trideset minuta, ne petnaest. Naravno, imam osjećaj kao da svaki odmor može proći na veoma linearan način, tako što idem istom rutom i svraćam na ista mjesta, ali te neke sitne alternacije i pojave su razlog zašto je svaki veliki odmor drugačiji, barem meni. Još jedna stvar za koju sam tek shvatio koliko znači kada mi je bila oduzeta, a to je mogućnost da učenik ostane unutar škole. Nas su nastavnici u osnovnoj školi tjerali da izađemo van svaki odmor, da li to bio kraj mjeseca maja gdje je temperatura bila sasvim odgovarajuća, ili to bio kruti i neopraštajući početak mjeseca decembra, gdje je vani već temperatura počela padati ispod nule. Tek kada sam došao u srednju školu sam shvatio koliko znači imati sposobnost odabira i mogućnost iskorištavanja svog vremena na način na koji se ne osjećam ograničeno ili pod konstantnim nadzorom.
Što se tiče samih predmeta, tu nemam mnogo da kažem. U školi nisam dugo, te sam jednim dijelom i dalje u procesu prilagođavanja profesorima i njihovim karakterima, ali i taj proces će uskoro biti završen. Sviđa mi se koncept toga da postoje pravila koja moraju pratiti i učenik i profesor tokom bilo koje nastavne jedinice, te bih volio da mislim da se ta prava i obaveze praktikuju i poštuju. Jedinu stvar koju bih promjenio u sistemu je odabir knjiga za lektiru svakog mjeseca, možda je to samo u ovoj godini mog školovanja, ali za većinu knjiga koje sam pročitao a da su bile u planu i odabrane kao lektire za taj mjesec, skoro uvijek su mi roditelji pričali kako su oni iste te knjige čitali tokom svog školovanja. Naravno, ja mislim da neke od ovih knjiga zaista treba pročitati, ako ne zbog ocjene onda zbog stecanja znanja o drugim kulturama i način na koji su se različiti narodi ponašali i komunicirali prije razvoja tehnologije, ali u isto vrijeme čitajući stalno o prošlosti mi ne daje baš mnogo načina da promjenim budućnost ili se prilagodim sadašnjosti.
Na kraju krajeva, naš sistem će biti veoma teško promijeniti, te mislim da te neke "srednjoškolske dane" treba provesti na produktivan ali u isto vrijeme i zabavan/zanimljiv način. Možda mi ne možemo uticati na sistem, ali trebamo se potruditi da sistem ne utiče na nas u toj mjeri da ne možemo iskoristiti jedan period našeg života koji će brzo proći na način na koji ćemo uspjeti ostaviti pozitivna sjećanja i osjećanja kada budemo asocirani sa pojmom srednja škola.