Škola je odgojno-obrazovna ustanova, barem u teoriji. Posao tih ustanova je da prenose znanje i manire, ali prije svega da nas uče da budemo ljudi. Na samom početku školovanja učimo osnove, da brojimo, da čitamo, ali škola nije mjesto gdje samo učimo i učimo. To je mjesto gdje proživljavamo najbitnije momente svoga života, koji nas oblikuju kao osobu. Stalno smo učeni da budemo dio grupe i da ne iskačemo previše. Od rođenja smo naučeni da osjećamo sramotu i strah. Samo tako možemo da pripadamo kao dio grupe, dio razreda. Samo možeš biti srećan kada si prihvaćen, kad te neko razumije. Dijete je očajno za tom ljubavi vršnjaka. Škola nije samo knjiga, ona nam kleše dušu i ličnost. Kako rastemo ta škola je teža i teža, ne zbog debljih knjiga, već zbog težine života. Tu ne može to malo dijete da bude kakvo jeste, ono briše sebe radi tuđe hvale. Naučilo je samo da prati, da šuti i glumi. Lakše mu je to nego da se sebe traži, jer ono se sebe boji, ne zna kako ono upada u život svoj. Kroz život samo prepisuje od kolege kao na kontorlnom, prepisuje na dušu. Boji se promjene, jer ne zna šta ona nosi, a u nepoznato ne želi da ide. Školovanje ima dve etape, osnovnu i srednju školu. Kroz osnovnu školu ono je još uvijek dijete, ne zna šta radi, samo želi da prođe lakše. Zato radi šta mu se kaže. Šta mu društvo kaže. Treba mu neko da mu kaže kako da svoje odluke pravi, kako da svoju priču piše. Zato su tu nastavnici koji treba da ga vode kroz život, ne samo kroz knjige. Ali šta će dijete kada oni ne rade svoj posao i samo pišu na tablama. Pišu i strožinu glume, i samo kečevima i ukorima prijete. Oni od te škole strave i more prave, pa njima je dužnost da u učenicima interesovanje bude. Nastavnik i učitelj ne može svako biti, treba i pedagog biti. Kada dolazi na posao mora svoju bol i frustracije da sakriva i sklanja, jer treba da tuđe probleme riješva, mora da bude uzor i oslonac za dijecu kojima to treba. On mora biti sudija, političar, psiholog, roditelj itd..Tužna je istina da toga malo ima, malo ima tih što vole svoj posao, što vole život. Da bi radili sve to kako treba, moraju da vole život i da ga cijene, jer će mnoge da spašavaju, spašavaju od neznanja, laži i obmana, i kasnog kajanja. Tužna je istina da na njihova mjesta danas se preko stranke dolazi, tužna je istina da njihov posao bilo ko radi. Tužno je da taj bilo ko uništava živote umjesto da ih spašava, zaglupljuje umjesto da prosvijetljuje, guši želje i snove. I razumijem da njima treba posao da prežive, i razumijem da ih je neko morao zaposliti tu, ali, da li je to vrijedno sve štete koju napravi. Da li je jedna plata za usta njihova vrijedna buducnosti moje, da li je vrijedna budućnosti tvoje, budućnosti naše, naše dijece. I ovo su možda teške riječi koje koristim, ali moga srca plač nose. Svaka njihova greška košta nas prosvećenosti generacije jedne, generacije koja sutra treba da sve preuzme, generacije koja treba da nastavi ciklus, ali kako to da radi. Kako da nastavlja njihov posao, kako da to radi kad ne zna da živi. Ne zna kako da svoje izbore bira, svoje odluke da donosi, da ih donosi i sprovodi. Kada druga etapa dođe ono samo izgubljeno luta. Etpa srednje škole, etapa pronalaženja sebe, to barem treba da bude. To dijete nije više malo ali nije ni odraslo, ne zna ni ono šta je, tada bi sebe trebalo da traži. Kažem da ovde izgubljeno luta jer nije naučeno da razmišlja, naučeno je da preživi od testa do testa i da se uklopi kako može. Ono mora da se uklopi jer ne zna za sebe da živi, žudi za masom što za njega misli. Tako mu je lakše da živi, ako ne donosi svoje odluke ne može da pogriješi, barem tako misli. Dok treba svoju putanju da prati i svoju priču da piše ono samo luta prateći kompas tuđih morala. Prava je žalost kada to dijete ne odraste nakon te etape, jer nije prešlo ni prvu, ono je još uvjek malo dijete koje treba nekog da mu pokaže put, pokaže pravi izbor. Dosta ove djece postanu samo visoka djeca, igraju uloge odraslih bez sposobnosti da raspoznaju dobro i zlo, bez sposobnosti da razmišljaju svojom glavom. Zadnja nada ovih pojedinaca su profesori i prijatelji na koje mogu da se zadese u drugoj etapi. Ali ni oni ne mogu ništa ako pojedinac ne dopusti da se na njega utiče, ako je strah za novim veći od želje za slobodom. Nisam navodio fakultet i više nivoe školovanja kao treću etapu jer je to prva etapa odraslog života, ili barem treba da bude. I ne spominjem je kao etapu školovanja jer je mnogi ne dostignu. Ne odrastu, ne oslobode se ograničenja svoje prošlosti, ne puste svoju dušu da nastavi da živi u sadašnjosti. Da se vratim na temu škole, njen sistem je propao i njena pojenta je izgubljena, kada većina živi na opisan način. Sistem ih je razočarao, kada ih je pokrao prilike za istinskom srećom, kada ih je pokrao sopstvenog izbora, kada ih je pokrao čistog uma, kada ih je pokrao sebe samih. Ali nije sve crno jer uvjek postoji nada, nada da će naći sebe prije kraja i završiti srećni i slobodni.
„Škola je odgojno-obrazovna ustanova“ ona je mnogo više od toga. Ona je mjesto našeg početka. Ona je mjesto koje oblikuje našu dušu i nas kao ličnosti. Mjesto rađanja naše svijesti. Mjesto gdje dobijemo naše najbitinije rane koje pamtimo do kraja života. Prije svega ona je mjesto gdje počinju životi generacija.