Škola u zjenicama umjetnika

25.01.2023
Emir Šetkić

Škola u zjenicama umjetnika

Rad pristigao na konkurs Iz ugla ili ćoška: moj pogled na učionicu

Stigla je subota. Subotom usnijem duže no ostalim danima. Ovog puta se noć već spustila dok sam obavljao svoje jutarnje obaveze. Razbudio sam se i počeo pospremati stan. Nije to bio naročito velik stan, svega trideset i devet kvadrata. Iako naoko omanji stan, prostor u kojemu sam boravio lijepog je sklada.

Na ulazu u stan s desne strane je stajala ostarjela komoda. Na komodi su stajale knjige, prašnjav suvenir iz Praga, dvije vaze, fenjer i plastično cvijeće. Nisam se često služio komodom i kada bih prolazio pokraj uvijek bi me zapratio val prašine i izazvao kijavicu. Iznad komode nalazile su se uramljene slike bujnih pejzaža. Nasuprot komode stajao je čiviluk na kojem bih ostavljao svoj plavi, već iznošeni kaput što mi ga je jedna žena prodala za sitnu paru. Kuhinja je bila u sklopu dnevne sobe. Bila je to jedna od onih staromodnih kuhinja s vezenim goblenom u sredini. Na stoliću pored kuhinje stajala je šalica kave od jučer, stare novine i zahrđala fleka koje se nisam mogao otarasiti. Najviše vremena bih provodio u sredini sobe gdje se nalazila kožna fotelja, a pored nje stajalo je par starih stolica s motivima iz srednjeg vijeka. Pored svega toga našao se i stakleni stol koji je zauzimao najviše prostora.

Te sumorne subote nada mnom se nadvi neka tiha ćud. Osjećao sam teški umor i odlučio odsjesti u fotelji. Uzeo sam jučerašnje novine i počeo čitati. Svi naslovi su mi izgledali poznati i kao da sam ih već odavno sve pročitao. U kutu sobe stajao je sat. Sat u kutiji koji se sada teško igdje može pronaći. Usred čitanja skrenuh pogled i vidjeh da je već četvrt do 5. Bila je zima pa mi se učini da je kasnije no inače. Studen s parketa brzo mi je prešla u noge. Otišao sam do škrinje i uzeo pokoji komad drveta da ubacim u malu peć. Uzeo sam najmanje komade jer mi je subotnja šutnja donijela lijenost. Peć mi je bila suviše mala za one veće koje bi trebao cijepati. Na komodi su stajale šibice i kresnuo sam jednu kako bi se vatra naložila. Istrgao sam par stranica iz novina i bacio u peć kako bi se vatra što prije rasplamsala. Dok je vatra izgarala pođoh do spavaće sobe da skinem ove dronjke sa sebe. Spavaća soba mi je bila suviše mala da bi stao ormar, pa sam u obližnjoj trgovini uzeo vješalicu. Nisam imao puno stvari, par majica, čarape, nekoliko hlača, šal što ga nosim u jesen i plavi već iznošeni kaput što mi je visio na čiviluku. Na komodi je stajao budilnik i pletena kapa. Presvukao sam se i uputio nazad u dnevnu. Već se bilo ugrijalo i temperatura u dnevnoj mi smiri studen tijela. Osjetio sam kako mi crijeva krče. Otvorio sam frižider koji sam povoljno uzeo od jednog trgovca. U frižderu je bilo pokoje jaje, mlijeko s manje masti, kruh, namaz i narezak. Previše sam bio lijen da bih napravio kajganu pa sam za doručak, bolje reći večeru uzeo komad kruha i mlijeka. Lako bih se zasitio hranom, jedna šnita kruha i već bih bio sit. Subotnja tmina me umori i baci u fotelju.

Oko pola 7 krenuo sam osjećati kako sam potračio još jedan dan. Razmišljao sam da malo dana dam zvijezdama. Izašao sam na balkon kojeg obavija ograda prekrivena jeftinom farbom koja je počela blijediti. Iz dnevne uzeh drvenu stolicu koja je stajala pored onih metalnih i spustih je uz rub ograde. Naslonio sam se, bilo mi je neudobno. Drvo mi je udaralo u leđa i osjetio sam kako mi zimska košava prodire u bosu nogu. Bilo mi je neugodno u tom položaju, ali sam ipak odlučio ostati još malo gledati zvijezde. Uvijek sam vidio nešto posebno u zvijezdama. Posebna energija bi me obavijala kad bi ih posmatrao u ciku noći, onako sjajne i pune čara što u skladu sijaju na nebeskom svodu. Oblaci su se počeli nastanjivati i to je bio kraj moje noćne predstave. Uzeo sam stolicu i krenuo ka dnevnoj sobi. Topli vazduh mi zapljusnu hladnu kožu. Ostao sam neko vrijeme u toj neugodnosti nepomičan, ali nekako mi je i prijalo kako mi hladna struja obuzima tijelo. Vrat mi je počeo trnuti i kapljice hladnog znoja su mi se spuštale niz čelo. Došao sam do peći i vidio sam da je vatra splasnula. Previše sam se zaigrao sa zvijezdama. Izgubio sam pojam o vremenu. Umoran od tmine, s lakoćom sam utonuo u mili san.

Nedjelja je. Probudio sam se u sami cik zore. Kroz prozor sobe ugledah kako je nebo prebojeno lijepim akrilnim bojama. Miris nedjeljne rose mi je ulazio u sobu dok sam pripremao doručak. Jučer sam s Albertom dogovorio oblizak po našem gradu. Zbog toga sam morao ustati rano i završiti sve obaveze do 10 sati. Vrijeme je brzo prolazilo, a obaveze sam privodio kraju. Došlo je vrijeme da se počnem spremati. Obukao sam plave hlače, majicu i kaput. Na glavu sam stavio kapu, a oko vrata šal. Decembar je i napolju je već napadalo dosta snijega. Napustio sam stan i ispred ulaza sam susreo Vitalija, izbjegao je iz Rusije prije par mjeseci i doselio je u našu zgradu. Na kožnim cipelama mu bijaše sloj snijega, hlače već izblijedile, a na kaputu par ledenica. Nos mu vidno crven od hladnoće, oči poput stakla od alkohola. Njihao se kao list na vjetru. Imao je i ženu. Bio je pijanica, lutao po krčmama i ljubio druge po njima. Kada god bih ga sreo uvijek bi mi dao sitnu paru i pružio siromašni pogled. Spustio sam se niz mokre stube i krenuo ka trgu gdje se trebam susresti s Albertom, mojim najboljim prijateljem iz škole.

Na trgu je bilo dosta ljudi i par auta. Ulične svjetiljke su navodile pogled na snijeg. Užurbani pogledi su mi se njihali pred očima. U gomili ispred jednog restorana ugledah ponedjeljak u nečijim očima. Bio je to Albert. Pomisao na školski dan me poremeti.

„Salvi!“ – vikao je Albert mašući rukom

Krenuo sam ka njemu i gurao se kroz gomilu kišobrana.

„Želiš li da idemo kroz grad ili pored jezera?“ – upitao sam ga.

„Poželio sam zimsku šetnju kraj jezera!“ – reče s posebnim sretnim tonom.

Jezero nije daleko, svega par minuta. Uputili smo se i brzo stigli. U ovom dijelu godine jezero je zaleđeno, a put po kojemu smo hodali ispunjen bljuzgavim snijegom. Golo drveće se nadvilo sa svih strana. Ugledali smo klupu i odlučili sjesti. Albert me čudno pogleda i upita:

„Raduješ li se školi sutra? „

„I ne baš.“ – odgovorio sam.

„Ne voliš školu?“ – upita Albert ozbiljno.

„Ne znam, Alberte, ali ponekad osjećam uskraćenost slobode i kreativnosti. Linije su oštre, predstavljajući granice koje su postavljene pred onima koji se suočavaju sa školskim problemima. U hodnicima uma sklapam stihove i zamišljam pejzaže pritom slušajući o Pitagorinoj teoremi. Posmatram druge s umornim licima kako puko obavljaju zadatke. Prate pravila škole i čitav život trače za malu dozu „slobode“. Gledaju kako im mladost prolazi u redovima knjiga pritom moleći da u knjizi nestanu riječi.“

„Opet si poludio pjesniče, a znaš da smiješ mrijeti samo u alegoriji.“ – reče Albert.

„Gorimo i trudimo se da nam duše dobiju čara. Mladost da nam bude obasjana livadama ruža i lala. Žele kreativnost srca naša, u redovima školskih knjiga neka bude tačka. Mladost je tu da bude sretna i draga, kada ostarimo uspomenama školskim neće biti traga.“ – izgovorio sam recitujući.

„Kako misliš da uspomenama školskim neće biti traga?“ – upita zbunjeno Albert.

„Nisi me razumio, u starosti malo je onih koji će je se rado sjećati po učenju. Gotovo svi će se sjećati samo dobrih druženja u njoj, lijepih i nezgodnih trenutaka, simpatija, prvih ljubavi...“

„Mogao si to odmah tako reći!“ – ljutito će Albert.

Dosta stvari u školi se uči bespotrebno. Učenici napamet uče i isti dan sve to zaboravljaju, ali ono što osjete nikad neće zaboraviti. Sve nas postavljaju na istu razinu, ali ničije mogućnosti nisu iste. Škola treba da se prilagodi potrebama svakog pojedinca.

„Razumijem, a šta bi ti promijenio u školama?“ – upita znatiželjno Albert.

„Promijenio bih dosta toga. Škola treba da postane polje za kreativnost. Najveći problem je što se današnji edukacijski sustav zasnovao na memorisanju i reproduciranju informacija, bilo bi puno bolje da se stavlja naglasak na razvoj kritičkog mišljenja i kreativnosti. Želio bih da se školski sustav usredotoči na razvoj emocionalne inteligencije, da se više vremena provodi za raspravu o osjećajima i emocijama, jer na kraju dana to je ono što nas pokreće. U školama bih također uveo učenje o umjetničkom izražavanju. Umjetnost kao sinteza realnog i idealnog u savršenoj harmoniji je tu kako bi nam isplela dušu i natjerala je da nešto osjeti od života.“

„Dosta si rekao o tome što ne valja u vezi škole i šta treba da se promijeni, a sada mi reci kako vidiš školu za tvoje unuke?“ – upita Albert uzbuđeno.

„Zamišljam da će škola za moje unuke biti mjesto gdje će se razvijati kreativnost i inovativnost. Koristit će se najnovije metode i tehnologije kako bi se poboljšalo iskustvo učenja. Svijest o društvenim pitanjima će se razvijati. Zamišljam da će to biti mjesto gdje će se više metoda usredotočiti na njihove emocije i duševni razvoj. Gdje će svatko imati priliku da iskoristi svoj puni potencijal. Volio bih da moja unučad dolaze s papirima u rukama i na časovima pišu o tome kako bi mijenjali društvo i život na bolje.“

„Već je kasno, mislim da bi trebali poći.“ – reče Albert i ustade s klupe.

Krenuli smo kući, cijela ova priča me pomalo uznemirila i zapitao sam se zašto ga zanimaju ovakve stvari. Nadam se da će se moja nadanja jednog dana ispuniti. Noć je tekla spokojna i mirna. Čizme su škripale na snijegu. Na obrvama su se nastanile pahulje. Gledao sam golo drveće i gologlave ljude kako zebu. Vidio sam kako se Albert zagledao u jednu djevojku i odjednom kao sebi u njedra reče.

„Slao bih ti u ciku noći pisma nježna, dok gledam zvjezdano nebo kako mi rosi dušu. Mjesečina se već odavno počela topiti nad oblacima. Voda tiho treperi, kao zvijezde koje se u njemu ogledaju. Osuto je nebo pahuljama koje tvoji pogledi nose. Nose daleko u neki neobično tih grad. Posmatram mjesečinu kako ti miluje lice. Očiju tvojih sjena pun je trag, svrati do mene pa barem u san. Volio bih da sam vjetar, da svojim pirom prolazim kroz tvoju kosu i da njišem tvoje obrve ispod kojih kriješ te oči.“