Moj mlađi brat kaže da u školi jedino voli veliki odmor, dok drugi mlađi brat kaže da ga nervira što dobije minuse kada ne uradi zadaću, a ne dobije pluseve kada ih uradi. Kao starija sestra, svakodnevno pratim njihova zapažanja u vezi škole i svaki put se rastužim kada vidim koliko im je tegobno ustati u prvu smjenu, napisati zadaću iz bosanskog, ili nacrtati rad iz likovnog. No, vremenom sam shvatila da to nije do njihove lijenosti, već do sve veće kolektivne nezainteresiranosti i odbojnosti prema školi!
Kada sam počela pisati ovaj tekst, moja osjećanja su bila vrlo intenzivna i različita, baš kao i moja iskustva koje sam stekla kroz osnovno i srednje obrazovanje. Oduvijek mi je bilo draže ono što se odvija u školi mimo redovne nastave, nego sama nastava. Do petog razreda predavao mi je učitelj Smajo. Nikada nije bio strog prema nama, niti je zahtijevao da radimo kojekakve komplikovane zadatke. Njemu je bilo važno da naučimo pisati na latinici i ćirilici, a pored toga da se osjećamo dobro u našem razredu. „Malo vas je razmazio“, rekli bi jedni, „razmazio vas je malo više“, rekli bi drugi, ali to i nije bilo daleko od istine? Iako, ja bih prije rekla nas je on, jednostavno rečeno, volio. Kada sam izašla iz bolnice nekon teške operacije ruke, učitelj mi je sa pola odjeljenja došao kući u posjetu, donijevši prepune kese slatkiša, knjigu i plišanog žabca kojeg čuvam i danas, kao i sva lijepa sjećanja na taj dio moga života. Za mene je učitelj bio jedna od najvažnijih pojava u djetinjstvu, a sjećam se da samo nekoliko dječaka nije tugovalo kada smo morali otići od njega kod razrednice! U drugom periodu osnovne škole, bila sam uključena na sve moguće sekcije; od literarne, geografske, historijske, dramske, muzičke, ekološke, sportske, planinarske, čak i matematičke (iako mi matematika nikada nije išla od ruke, niti sam je voljela- da ne bude zabune). Većinu nastavnika sam rado prihvatila, naročito nastavnice jezika, muzičkog i biologije. Uvijek smo se spremali za neke programe, manifestacije, snimanja, izlete ili takmičenja. Valjda sam zbog svih tih druženja bila pošteđena pritisaka unutar redovnih časova, ali nikada nisam izbjegavala zadaće i izvršavanje svih onih primarnih obaveza zbog čega je postojalo obostrano razumijevanje i poštovanje između mene i mojih nastavnika. Prava štreberka, što bi rekli (oni koji me ne poznaju). Nakon što sam dobila priznanje za jednu od najinovativnijih učenika Kantona Sarajeva, upisala sam se u gimnaziju. Ambicijama sam potisnula svaki strah pred novim životnim poglavljem. Od stare škole i stare sigurnosti sam se teško odvojila, ali sam ujedno rado kročila u novu sredinu. Ako izostavim prvih par jedinica iz historije, engleskog ili matematike, početak mog srednjeg obrazovanja i nije bio tako loš. Odmah sam se učlanila u školske vannastavne aktivnosti, a novi kolektiv je vrlo brzo prepoznao moju volju za radom, što je rezultiralo i time da, između ostalog, dobijem nagradu za jednu od najboljih srednjoškolaca u Federaciji BiH. Nakon prvog polugodišta prvog razreda, otpočeo je period kancerogenog online školovanja, koji je trajao do kraja drugog razreda. Mislim da je za opis te tragedije dovoljno za reći da smo dvije godine svoga obrazovanja proveli za laptopima i telefonima, prateći dosadne prezentacije, prepisujući gomilu tekstova iz svakog predmeta i slušajući satima predavanja profesora koje nismo ni upoznali. Kada smo vraćeni u školske klupe sa brnjicama, pomislila sam da će prva lekcija koju ćemo naučiti biti upravo o važnosti obrazovanja. Pomislila sam da će škola zbilja (p)ostati drugi dom. Ipak, što sam starija, sve više uviđam nedostatke tog sistema i ljudi koji ga kreiraju. Kao maturantica gimnazije, sada se u školi osjećam kao zarobljenik koji odbrojava dane odsluživanja svoje kazne. Sve češće se pitam, koliko zapravo ima smisla boraviti u kabinetu. Pitam se, ima li smisla ići na časove fizike, ako se u hodnicima škole kontradiktorno tabuizira i zabranjuje sve ono što je čovjeku prirodno?! Ima li smisla učiti lekcije iz biologije, a da ispred škole nemamo posađenu nijednu biljku? Ima li smisla na demokratiji učiti o ljudskim pravima, ako se učenicima ograničava šta smiju činiti i pričati unutar kabineta? Demokratske i progresivne škole dokazuju da su djeca sretnija i bolje uče kada mogu slobodno doći i otići, slobodno iskazati svoje mišljenje i viđenje stvari oko njih! Ima li smisla da radimo domaće zadaće koje ćemo prepisivati satima sa Google-a? Digitalna pismenost- da, ali kompletna digitalizacija obrazovnog procesa je u svakom smislu pogubna za sve nas. Profesori sada, nažalost, misle da je Internet jedino jezgro interesovanja mladih. Online prostor su prihvatili kao jednostavniji metod za izvršavanje radne obaveze i pristup velikom broju učenika koji blagovremeno postaju samo skupina imena ili brojki u digitalnom dnevniku, a ne živa bića sa afinitetima i emocijama. Oni ujedno imaju jako velika očekivanja, a ulaganje u izgradnju razredne kohezije je infinitezimalno. Možda baš zato oko sebe vidim sve više nesretnih vršnjaka koji jedva čekaju da odzvoni kraj časa, a sa njima i nesretne profesore koji žive u zabludi da imaju neki autoritet, a ništa su drugo nego žalosni mediokritet. Zarobljavaju nas u okvire vlastitih ideala i vjerovanja. Kada neko istupi iz njih, mora se suočiti sa unaprijed spremljenim kaznama od strane udruženih „čuvara hijerarhije“. Pedagogija se oslanja na eksternu evaluaciju učenja, od strane nastavnika (a ne učenika), ili što je češće slučaj, standardizovanje procedura testiranja. Što su profesori isfrustriraniji u provođenju tih procedura, to učenici traže inovativniji način da ih prevare! I vjerujte, sve je manje situacija kojima se uspijeva tome odoliti! DA, PISA testiranja možda kažu da smo nepismeni, ali da postoji testiranje u snalažljivosti, prepisivanju, podmetanju, eskiviranju testiranja i ispitivanja, vjerujem da bismo zauzeli visoko prvo mjesto! Možda bismo bili malo pismeniji ako bismo sami odlučivali šta ćemo imati za domaću zadaću, ili kada bismo sami birali način na koji ćemo pristupiti zadanim temama? Domaći zadatak koji bih ja zadala i učenicima i nastavnicima bio bi da na papir napišu sve što ih iskreno tišti, nervira, degradira, boli ili demotivira. Bez toga, svaka naredna zadaća, posebno ona koja se referira na online istraživanja, ostat će sinonim za veliki teret koji učenici nose na svome putu od škole do kuće, ili od sajta do sajta! Ne kažem da je jednostavno biti prosvjetni radnik. Dapače, u ovom vremenu dvojakog online i offline života i hiljadu i jednog zahtjeva kojeg moraju ispuniti, iskreno se divim nekim ljudima, ali ujedno sam sigurna da su oni dobri prosvjetari- endemična vrsta. Učenicima ne trebaju ljudi koji se pred njima predstavljaju kao hodajući sveznajući sveci. Učenicima ne trebaju tutori, već osobe pedagozi koji će im skrenuti pažnju na sve one vrijedne stvari u životu, koji će ih voditi sa sobom da idu u susret novim iskustvima, koji će ih naučiti „da u tuđem srcu svoje srce čuju“, ili još bitnije – koji će ih učiti da čine dobro i vole sebe.
Također, kada bi škole postale nezavisne od nacionalizma i religija, počela bi se poticati kulturni pluralizam, ali i nagrađivati istinoljubivost, iskrenost, ljudskost. Ne bismo tragali samo za aktivnostima mimo nastave. Ne bi se na nastavi kažnjavali za greške, nego bi se učili da pogriješiti znači ostvariti mogućnost da naučimo na najbolji mogući način. „Kada moć ljubavi nadvlada ljubav prema moći, svijet će upoznati mir“. Da; kada moć ljubavi prema istraživanju, prema učenju, prema životu, nadvlada svaki vid moći koji se uspostavlja od strane sistema i nastavnog kadra, možda nećemo upoznati mir, ali ćemo tek tada imati jedan reformisan sistem u kojem će djeca bivati zainteresovanija, zdravija, pismenija, radoznalija i, što je najvažnije, sretnija u svekolikim procesima rasta i razvoja. Dok ne budemo iskreni jedni prema drugima (naposljetku i sami prema sebi), u školi ćemo se osjećati stresno i preopterećeno, što može i hoće imati negativne posljedice po akademski prosperitet svakog od nas.