Volimo li ići u školu?
Pa iskreno, i ne baš tj. šta sam htjela reći... lijepo je ići u školu i vraćati se iz nje, ali sve ono izmedju mi se ne dopada.
Sjediš, čitaš, učiš... (što bi rekla moja profesorica);
samo... kod nas je malo drugačije. Kod nas, učenika je sjediš, nešto pročitaš ali na kraju ne naučiš...na kraju je (parola „snađi se“), smiješno ali i žalosno. Ne znam kako, ali svaki put kada hoću da uzmem knjigu i počnem da učim, baš tada mi se javi volja da čistim kuću, ili s tatom cijepam drva iako sam žensko, da s bratom idem vani i igram fudbal ili nešto slično.
Simpatično je i to što znamo skoro svaki test bar sedmicu unaprijed, ali opet učimo dan pred, u stvari noć pred ili nekoliko sati, ali kako bismo mi rekli tada mozak najbolje upija, pod stresom se lakše pamti.
Život svakog učenika, nebitno da li je osnovna ili srednja škola pa čak i fakultet imaju svoje čari. Zašto ići u školu?
Taj školski period je period sazrijevanja, upoznavanja osoba koje ćeš imati za cio život, a uskraćivanje njega je uskraćivanje djelića nas. Smijanje, pošalice na času, pa nema ništa sladje, a i to ubrzo prodje. Kada profesor nešto objašnjava ispred table, a u isto vrijeme neko u razredu ispriča šalu, pa se svi smijemo ali „u sebi“, pokušavamo doći do daha, a suze same kreću, to je čar škole i opstanak zapečaćenih uspomena, kojih ćemo se sjećati cio život i prepričavati našoj djeci.
Šta se u školi uči ili ne uči?
Ne znam za vas, ali kod mene funkcioniše tako, da ću prije zapamtiti neku anegdotu koju profesor ispriča iz svog života, nego tu lekciju koju smo tad obrađivali. Možda sam i ja čudna, ali znam da svaka ta priča, pošalica krije neku lekciju života. Sad, ne znam da li je to do nečije zrelosti, shvatanja ili škole kao ustanove ali znam da onaj ko hoće da razumije on će to i da postigne.
Kada me baka pita, kako je bilo u školi? Ne znam kako, ali uvijek mi to pitanje postavi kada bude neko ispitivanje ili test, a ja joj uvijek odgovorim: „Bako, kao i svaki put, pobožno“. Sada je već navikla na to, ali prvi put sam joj morala objašnjavati šta to znači, pa ću sada i vama. Vrlo kratko i jasno, kada profesor uzme dnevnik i počne da proziva, svi se u razredu krstimo i čitamo u sebi svaku molitvu koju znamo, a kada profesor prozove nekog od nas ko nije učio i još čuje odgovore na postavljena pitanja i on se počne krstiti. Nadam se da sam Vam sada objasnila.
Ne znam za vas, ali meni se već ne da učiti, a tek sam drugi razred srednje škole. Ono što jedino znam je to da je do mog ostvarenja sna, duugi, teško prohodni put, koji traje najmanje jos šest godina, plus ova srednja škola. Zašto ovo pišem u brojevima, pa zato što sve te godine brzo prolaze kada ih provodimo sa pravim osobama, najčešće one koje upoznamo u školi.
Šta još možemo naučiti u školi?
Pa naravno, brzo trčanje. Eh, dilema je... da li se odnosi na predmet fizičko vaspitanje ili nešto drugo... ovdje ćemo ostati nedorečeni;
ili
snalaženje i ta brzina učenja kada je posljednja sedmica u školskoj godini, a u dnevniku vreba negativna ocjena, tada smo baš rječiti i aktivni na času.
Kada bih istakla neki predmet to bi bio srpski jezik i književnost.
To je posebna priča. Bila sam osnovna škola, deveti razred, a moj mladji brat peti razred i imao je temu „Moj ljetnji raspust“, na šta sam se ja samo nasmijala, jer nama prvenstveno nisu davali unaprijed teme, a pogotovo da pišemo kući. Zamolio me je da mu pomognem i naravno pristala sam. Sjeli smo u kuhinju i on je samo gledao u mene, a ispred njega je bio prazan papir.
Rekla sam mu: „Pišii, šta čekaš? Jednog lijepog, sunčanog dana...“, a on je na to rekao: „Aha, aha, dobro... bila je kiša. Jel može?“
Već se tada iznerviram, ali koliko mi je bilo do plakanja toliko mi je bilo i smiješno.
Rekoh mu: „Piši dalje... Bio sam mnogo srećan i živahan.“ Itd.
Kada smo završili sastav, otišao je kod mame da ga ispita, na šta je on počeo: „Jednog lijepog, sunčanog dana išao sam vani s drugarima da igramo fudbal. Bio sam mnogo srećan i živčan.“ (umjesto živahan)
Mama ga je pogledala i začuđeno pitala: „Šta si rekao? Kako možeš u isto vrijeme biti i srećan i živčan?“. Na šta je on odgovorio: „ Pa kako si ti mama u isto vrijeme i srećna i živčana kada nam dodju nenajavljeni gosti na kafu“.
I eto, ko kaže da je škola suvoparna i dosadna.?
Kao što sam rekla, onaj ko hoće da uči i pronadje one prave vrijednosti škole, taj će da uspije. Vrijednost svakog poglavlja u životu je neprocjenjiva. Iskustvo koje tad stičemo u školi širi nam vidike i interesovanja za dalje. Po mom mišljenju moramo biti zahvalni onima koji su uticali na nas u izgrađivanju naše ličnosti kao i u usmjeravanju na pravi put.
U osnovnoj školi, imala sam sreću da me uče stari nastavnici, koji znam, imaju mnogo iskustva kako u životu tako i u školovanju i na tom ću im zauvijek biti zahvalna, jer znam da je početak životnog školovanja uvijek najteži i najzahtjevniji za svakog čovjeka.
Trenutno o tome pišem ja, ali mnogi pisci kao i velika djela svjedoče o ovoj temi.
Ono što bih izdvojila je citat Ive Andrića koji glasi: „Toliko je u životu bilo stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.“
Citat koji se pamti; koji je živio, živi i živjeće.