Danas često možemo čuti kako se ljudi iz različitih pozadina žale na jednu zajedničku stvar, učionicu, odnosno školski sistem. Toliko bitan aspekt života svake individue svakodnevno je kritikovan od strane i onih koji uspijevaju da se snađu u njemu i od onih koji nisu. Škola sama po sebi je odgojno-obrazovna ustanova, jedan veliki i bitan stub strukture koja jeste život, mogli bismo čak reći i da je temelj iste. U školskim klupama smo od malih nogu, kada smo najosjetljiviji i kada najmanje stvari mogu imati ogroman dugoročan uticaj na nas. U školskim klupama smo kroz trajanje svoje adolescencije, koju psiholozi često karakterišu kao najbitnije razdoblje života za razvijanje ličnosti. U čemu je onda problem? Zašto se sve više i više žalimo na školu i školski sistem ako nas je stoljećima dobro služila? Gdje sada griješimo nakon svog tog vremena?
Moderni školski sistem prvo svjetlo dana vidio je u Bostonu u dalekom 17. stoljeću u kolonizovanoj Americi. Prije toga pravo na školovanje imala su samo djeca imućnih ljudi, pa su se tada bostonski radnici izborili za jednaka prava na školovanje sve djece, bez obzira na njihovu finansijsku pozadinu. Nakon Bostona, mnogi drugi gradovi su krenuli istim putem i veoma brzo je javno školstvo postalo standard. Od tada, mnogo toga u školskom sistemu je ostalo isto. Školovanje se i tada izvršavalo kroz dvije glavne faze: 8 godina osnovne škole i 4 godine srednje škole. Kada pogledamo moderno društvo i društvo iz 17. Stoljeća nećemo naći mnogo sličnosti. Zašto nam je onda školski sistem ostao isti?
Đaci danas i đaci nekada imaju potpuno drugačije poglede, ciljeve i aspiracije. U prošlosti, ovaj školski sistem je radio perfektno. Učio je đake disciplini i napornom radu, ali najbitnije od svega, učio ih je da većinu svog dana posvete nečemu, voljeli oni to nešto ili ne. Taj, odnosno ovaj sistem je dizajniran isključivo da podržava kapitalizam, da učenike pripremi za rad u tvornici, gdje cijeli dan provode sjedeći i „na autopilotu“, gdje će se njihov napredak i rad konstantno testirati, te da će biti penalizovani ukoliko iz bilo kojeg razloga ne dostignu postavljeni standard. Javno obrazovanje je važan mehanizam u stvaranju društvenog konsenzusa jer se zasniva na ideji da škola nudi „jednake mogućnosti“ za sve đake. Ideja jednakih mogućnosti pod kapitalističkim sistemom je, sama po sebi, zabluda. Koliko god neugodna tema bila, nikad nećemo svi imati jednake mogućnosti. Sami se prisjetite svojih dana iz školskih klupa. Uvijek su postojali učenici kojima je škola olako padala, praktično da se nisu morali ni truditi, dok su postojali učenici koji su se kroz čitavo školovanje patili jer im je nastavni plan i program pretežak ili jednostavno besmislen. Smatram da je upravo to glavni problem školskog sistema.
Nisu svi isti, ne uče svi istim tempom, na isti način, niti ih zanimaju iste teme. Bezbroj mladih ljudi odustane od svoje edukacije zbog virusa modernog doba koji jeste manjak smjernica i prilagođavanja. Koliko potencijala propadne u vodu zato što je školski sistem previše generalizovan, jer je dizajniran da cijeni kvantitet daleko više nego kvalitet? Naravno da je nemoguće potpuno ugoditi svakoj osobi posebno, prilagoditi se potpuno svačijim prednostima i nedostatcima pojedinačno, ali je moguće, i nije toliko teško napraviti fleksibilniji sistem. Ljudi nisu monotona bića, ne funkcionišemo svi po istom šablonu, čak je to jedna od naših najljepših karakteristika kao vrste. Mi nismo roboti, niti smo ovce, niti bilo šta ili bilo ko ko samo slijepo prati upute. Imamo svoje snove, svoje mane, svoje prednosti i niko niti išta nam to ne bi smio uskratiti, ali nažalost, to nam se često oduzima kroz školovanje.
Ako bismo upitali učenika prvog razreda osnovne škole i učenika prvog razreda srednje škole šta žele da rade kada odrastu, dobili bismo drastično drugačije odgovore. To nije slučaj jer je učenik srednje škole razvijeniji, nego jer je on do tada već izgubio mnoge nade. Dijete koje još nije prošlo godine školovanja mašta da bude astronaut, arheolog, kapetan broda, dok učenik srednje škole će u većini slučajeva maštati da ima bilo kakav posao. Gdje je nestala ta nada? Šta je slomilo duh naših učenika?
Ocjenjivanje i testovi su jedna od glavnih karika školovanja, a upravo oni ubijaju volju i duh đaka. Ocjenjivanje je ubica duha upravo zato što je spektar kriterija koji ulaze u ocjenu previše uzak. Koliko nevjerovatnih umjetnika je jedva završilo školu, ili nije uopšte? Koliko odličnih đaka je nakon završene škole zalutalo, izgubilo se u svijetu upravo jer su učili samo za ocjenu, jer nisu razvili druge daleko bitnije sposobnosti. Koliko često čujemo priče o ljudima koji su se ispisali iz škole, a postali su nevjerovatno uspješni i poznati? Škola je postala skoro pa nebitna jer nam ne daje ona znanja koja nama trebaju, jer nije fleksibilna i jer se premalo fokusira na odgojni dio onoga što ona jeste, odgojno-obrazovna ustanova. Učenici rijetko razviju emocionalnu inteligenciju, rijetko razviju socijalne vještine, rijetko razviju jednu od najbitnijih osobina čovjeka u modernom dobu-snalažljivost.
Moderno doba je doba generalista, ljudi koji upijaju znanje o različitim temama, koje zanima čitav spektar različitih interesa. Oni koji znaju kako da uče i oni koji znaju odakle da crpe znanje su danas, i bit će dugo vremena, najuspješniji ljudi. Zato škola treba da bude fleksibilnija, da nas više uči kako da učimo, kako sami da istražujemo, a ne samo da svi prate isti šablon i da nakon završene škole ostanu zbunjeni i bez ikakvih smejrnica gdje,šta i kako dalje.
Zbog ovog vam ne mogu reći kako mislim da će izgledati škola mojim unucima, niti da li će tad ono što mi smatramo pod konceptom škole uopšte postojati. Možda ostane potpuno ista, kao što je meni, mojim roditeljima, njihovim roditeljima i tako u nedogled. Možda i oni nakon završene škole budu zbunjeni, a možda im škola bude takva da će izaći iz nje s jasnim ciljevima i sigurni u sebe i svoje sposobnosti, svoja znanja i prije svega sigurni u budućnost. Ja to ne mogu reći za sebe, koliko god mi škola dobro išla, koliko god naučih iz nje i izvan nje, ne mogu reći sa sigurnošću da znam kuda dalje niti kako dalje.