Čovjek je pogledao preko zida i zadrhtao. Ako bi neko pronašao ono što je zapisao, mogao bi biti ubijen. A sada se spremao da objavi spisak koji je napisao da ga svi pročitaju. Objavljivao je sebi smrtnu kaznu. U njegovom svijetu, jedna tiranija je kontrolisala ljudsko ponašanje i misli… Rimokatolička crkva. Jedna izjava protiv te institucije mogla bi okončati nečiju karijeru, pa čak i život. Taj čovjek je bio svećenik i profesor po imenu Martin Luther. Pažljivo je proučavao Katoličku crkvu. Sada je posmatrao listu od devedeset pet grešaka koje je Crkva činila. Kontradikcije su postale nepodnošljive i nije se mogao spriječiti da ih napiše. Ali da li bi preživio posljedice koje će izaći iz njegove liste?
“Čak i da sam znao da će se sutra svijet raspasti, ipak bih posadio svoju jabuku.”, je rekao baš taj svećenik i stoljećima kasnije se nalazimo ponovo u sličnoj poziciji. Ne nalazimo se u debati da li škola oblikuje tipove ponašanja i misaonih obrazaca, nego u nečemu mnogo dubljem. Kad su društvo Isusa, Jezuiti, formirali u kontradikciji reformaciju, izjavili su: „Daj mi dijete na sedam godina i moji su do kraja života”. Pored toga što su jeziva gomila, to je uznemirujuća poruka i prepoznavanje moći koju indoktrinacija i rituali religioznog tipa imaju nad nama. Pa je pitanje, da li ovu moć drži škola?
Pored toga što smo kao društvo uspješno strpali hormonalno i fizički aktivne učenike u klupe nakon što su uzeli svoju dnevnu dozu kafeina zbog manjka sna, imamo smjelost da tim mladim umovima u razvoju namijenimo narednih nekoliko sati blijedog gledanja, možda posmatranja, u tablu ili prezentaciju, gdje naravno, bez pitanja očekujemo da prime i još dodatno priljepe temi koja je prikazana. Više nego jednom sam se zapitao gdje su nestali profesori koji svoju pažnju pružaju svakom učeniku podjednako, i gdje je ta mala prostorija sa debatama, razmjenjenim mišljenjima i slovima na papiru koja imaju moć da inspirišu, motivišu i iskažu svoje misli bez straha da će biti osuđivana.
Te zamislimo da je um djeteta glina. Škola bi onda zauzimala poziciju industrijskog glinara i standardna stvar o industriji, jeste da gradi predvidljive rezultate. Oblikuju i ograničavaju umove koji očajno pokušavaju da izbjegnu nametnute ideale društva. Da uzmemo sebi jedan svima poznat primjer: Pitagorina teorema. Nakon što su svi prevrnuli očima, obratite pažnju na način na koji nam škola predstavlja ovaj koncept. Sam Pitagora je do svojih otkrića došao slobodnim razmišljanjem baziranim na logici i intuiciji. Međutim, sve što smo kroz svoje škole dobili jeste formula u vidu brojeva ili skice, bez dodatnog truda ili objašnjenja kako smo zapravo došli do tih zaključaka.
Ovim možemo vidjeti dodatni sloj koji se nalazi unutar edukacije; sloj koji je najlakše prikazan putem sobe. Soba ima četiri zida i sve što čini unutrašnjost sobe predstavlja ono što dijete može razumjeti ili zamisliti, a zidovi koji grade sobu se mogu suziti ili proširiti. Svaki momenat gdje djetetu uskratimo šansu da proširi svoje vidike, da razmisli, osjeti i u istinitoj formi riječi, nauči – ti zidovi bez ceremonije krenu se sužavati. Sa vremenom i dovoljno manjka truda da se proširi zid, soba postaje tamnica za um koja osudi sve znanje van zidova na propast. Ali najgori dio jeste posljedica, kao što je Dostojevski primjetio: „Najbolji način da spriječite zatvorenika da pobjegne, jeste da osigurate da nikada ne sazna da je u zatvoru.”. Tačnije, neznanje koje smo uspjeli priuštiti djetetu je dar da ne zna da ima dalje da se razmisli, vidi, razumije i nauči.
Ali zašto smo stvorili svijet za dijete da ne može ni pomirisati ono što svijet, umjetnost, filozofija i nauka nude? Smatram da je komparacija škole kao glinara najbolja, jer recimo da sad povučemo osobu iz početka dvadesetog stoljeća: Morali bi se zaustaviti više puta i objašnjavati šta su mobilni telefoni, šta je pobogu internet ili zašto postoji leteća metalna ljudska ptica u zraku. Neke od stvari koje ne bismo morali satima objašnjavati jeste učionica, jer bi svrhu toga odmah shvatili. Doduše, možda ne odmah bijelu tablu i markere. Šta se nije promijenilo u zadnjih 123 godine jeste da su ljudi na moći još uvijek na tronu gdje, drugim riječima, niti jedno društvo sa vladajućom klasom ne želi proizvesti generaciju sposobnu da se njoj suprotstavi kroz slobodno razmišljanje. Za njih je najbolje da dijete postane predvidljiv rezultat.
Iz toga smo dobili društvo koje ima objektivno pogrešan pogled na školu. Škola je institucija, zgrada, a ne prostor gdje se gradi odnos između ljudskih bića, sa njihovim emocijama, sa svijetom koji se brzo mijenja oko njih. Iz tačno ovih razloga moramo stvoriti taj odnos i zajednički način razmišljanja u školi. Nema ništa gore od razmjenjivanja pogleda u učionici. Pogleda punih čežnje za razgovorom, debatom ili jednostavno, profesorom koji bi saslušao ideje i misli svojih učenika. Tako da se prostor ispuni jednom neugodnom tišinom, koja je suviše glasna da bih je mogao ignorisati.
Potreban nam je prostor sa zaista dovoljno povjerenja, gdje sa užitkom i znatiželjom možemo čuti o nekom novom matematičkom konceptu ili historijskim činjenicama koje nisu toliko površne da uđu na jedno uho, a izađu na drugo. Sada taj prostor čini samo nekoliko ljudskih bića koji zajedno razgovaraju o tome šta žele naučiti i šta mogu podijeliti. I zaista bi to bilo oslobađajuće, ne samo za učenike čije smo zidove srušili, nego i za profesore, koji su sebi postavili pritisak da moraju biti sigurni u ono što im je predodređeno da prenose učenicima. Ali je pretpostavka već postavljena.
Bosna i Hercegovina i njeni edukacijski sistemi padaju ispod svjetskih nivoa. Fundamentalno uskraćujemo mogućnosti mladih generacija, što zastrašujuće podsjećajuća na tunel bez kraja. Samo postajanje ovog konkursa, sami pokušaji reformi i moja lična iskustva sa pronalaskom više ventila za ovakvu situaciju su dokaz da ne poznajemo statiku. Činjenica da su mnogi kroz historiju pokušavali poduzeti isto, ali bez boljih rezultata, da je ta drska potreba da se držimo tradicije, ustvari stagnacija. Jedan začarani krug koji tjera historiju da se ponovi. Mi u planu imamo put koji ćemo izgraditi za neko bolje sutra, bez tog ustaljenog, hrđavog obrazca. Naše glasove ćete čuti i onda kada se svjetlo na kraju tunela počne gasiti. Tada ćemo biti najglasniji.