Jedna sam od onih koji na sve gledaju sa pozitivne strane pa i na svoje školovanje u klupama gimnazije. Ipak, ponekad zastanem i osjećam se poput Sizifa koji ponovo trči niz planinu po svoj kamen. Guram tako dan za danom, godinu za godinom nekad po vedrom, a nekad i oblačnom. U pozadini slušam kako nam je obrazovanje loše. To govore mediji, roditelji, profesori. Pišu se knjige i snimaju emisije. Pa kako ne povjerovati? A, nikad niko ne govori o tome šta se može uraditi da bi se to promijenilo. Kakav, pa makar i mali doprinos može dati. Iznenadim se kada čujem za neko novo zanimanje u svijetu. A, onda pomislim kako je očito negdje i to potrebno, npr. vertikalni farmer. To su nove ideje. Prihvaćene bez predrasuda. Naši zatvoreni umovi bi se nasmijali da ti nikad više ne padne na pamet da nešto novo predložiš. E, to smo mi i tu je naš najveći problem. Puno pametujemo ali, neka neko drugi radi. Nas učenike niko i ne pita za mišljenje. I da, sigurna sam da zaostajemo za svojim vršnjacima u zapadnim zemljama i da smo daleko od savršenog finskog sistema jer se ne prilagođavamo promjenama. Svi mi među poznanicima imamo bar jednog koji je otišao preko granice i najbolji je. Pitam se da li se to ljudi tješe ili izmišljaju, jer na tog jednog ima na hiljade onih koji nisu uspjeli. Možda je ona ako cvijet ne cvjeta mijenjaj okruženje, a ne cvijet jedna velika istina. Mi moramo mijenjati svoje okruženje. Sigurna sam da svi želimo bolje mjesto za sve nas. To je naše pravo.
Kada bismo se svi malo potrudili imali bismo školu koja može odgovoriti budućnosti. Škola nije učionica, hodnik, dnevnik, tabla i kreda. Škola su njeni ljudi i njihov zajednički rad. Pa ako u istom smjeru guraju, puno dalje dođu. Imamo kvalitetne, odgovorne profesore koji vole svoj posao i učenike. Sa njima imamo dobru komunikaciju, saslušaju nas, znaju za naše potrebe, razumiju nas i poštuju. Uvijek se trude da nam pruže više. Predavanja su zanimljiva i često izvan okvira. Na njihovim časovima odavno je zaživjela škola budućnosti. Imamo i profesore kojima je izbor zanimanja bio loša odluka i sad preživljavaju i pate nas u isto vrijeme. Na nastavi nam uglavnom daju previše informacija, koje ne razumijemo kao ni smisao onog što učimo. Ponekad na tim časovima poželim stisnuti tipku ESC let me go out iz te u neku drugu priču. Vjerovatno ne znaju kako, njima definitivno treba neko bolje mjesto. Svi profesori zajedno u zbornici jedva čekaju zvono, jedni za početak, a drugi za kraj. Učenici su posebna priča. Ima onih koji se trude i žele iskoristiti vrijeme u školi. Učenje ne shvataju kao obavezu već kao priliku da znaju više i budu bolji. Na drugoj strani su oni koji se samo „provlače“. Da im je sve sad i odmah, servirano. Doći do sažetaka lektire ili prepisati za dvojku je misija dana. Pitam se da li se to može zvati obrazovanjem? Možda bi škola budućnosti probudila nešto u njima. Ko zna ko je tu koga ugušio, oni sistem ili sistem njih. I naravno roditelji, od onih koji najskuplje patike ili mobitel vide kao vrhunac svoje ljubavi, pa do onih koji ne mare da li je njihovo dijete ima sve što mu treba i kako se osjeća. Malo je onih između. Svi mi zajedno činimo jednu školu i svi želimo bolje i više.
Škole budućnosti bi bile one u koje bi svi rado išli. Prvi ponedjeljak u septembru ne bi više bio najomrženiji dan u godini. Tu bismo se osjećali dobro i sigurno. Zamišljam zgradu sa staklenim zidovima, okruženu drvećem koja koristi i čuva prirodu. Čas bi trajao 30 minuta, a za vrijeme malog odmora puštali bi laganu muziku. Pravila bi bila precizna i jasna, bez izuzetaka. Sve se prilagođava učeniku i njegovim sposobnostima i interesovanjima. Svi napreduju svojom brzinom. Savremena tehnologija i gadgeti se podrazumijevaju. Tu je puno više praktične nego teorijske nastave. Želimo više gledati, doživjeti, dodirnuti, pomirisati da bismo naučili. Nakon prvog razreda učenici bi se rasporedili u nekoliko grupa po nivou znanja i truda. Ako bi neko pokazao napredak mogao bi preći u bolju grupu. U školama bi kreativni profesori bili posebno nagrađivani. Svi učenici bi imali nekog starijeg mentora koji bi im pomagao u savladavanju gradiva. U školi budućnosti bi bilo malo ili nimalo ocjena. Više bi se govorilo o osobinama učenika, aktivan, kreativan, precizan, tačan. To bi nam bila kao lična karta. Bilo bi važno jer bi poslodavci birali radnike po karakteristikama. Na času bi se uvažavale nove ideje i kritičko mišljenje. Više bismo učili o drugim kulturama i običajima, o tome malo znamo. U toku godine bi bilo obavezno jedno studijsko putovanje. Škole budućnosti bi trebale pomoći učenicima da bolje upoznaju sebe i svijet koji ih okružuje. Da razvijaju vještine i sposobnosti koje se traže, a ne da uče napamet zastarjele i beskorisne definicije. Kome to još treba? Vježbanje bi bilo obavezna dnevna rutina, jer smo svi pomalo zakržljali. Posebno bi bio važan obavezan godišnji sistematski pregled za sve učenike i kurs samoobrane za djevojke. Jačalo bi se samopouzdanje učenika i učili bismo vještine komuniciranja.
Umjesto da se čudimo japanskim navijačima koji su nakon izgubljene utakmice sa tribina pokupili svoje i tuđe smeće, trebamo se zapitati zašto je to tako. Imaju obraza, jer su obrazovani. Ulažu u sebe i život im je sigurno ljepši. Ništa se neće promijeniti dok se ne promijeni svijest ljudi i dok se svi ne pokrenu. Škola budućnosti nas čeka ako je budemo htjeli. Koliko uložimo vremena, energije, novca toliko ćemo i imati. Svi mogu dati svoj doprinos. Neko će donijeti važnu odluku u obrazovanju, neko uložiti novac u škole, profesor će držati kvalitetne časove a, ja... ja ću i dalje biti odličan učenik i moj primjer će biti moj doprinos jer ja želim neko bolje mjesto za sve nas.