Kroz kompleksnu naraciju, Dostojevski istražuje unutrašnju borbu Raskoljnikova, koji se suočava s posljedicama svog postupka. Roman produbljuje teme krivnje, iskupljenja i dubokih moralnih pitanja, postavljajući čitatelja pred izazov razmišljanja o granicama etike i posljedicama zločina.
Ovih par AI generisanih rečenica koje ste upravo pročitali su samo jedan od mnogih primjera istih koje je moj mozak pohranio u kolekciju “Dobila sam 5 bez truda”, doduše, ako se pod pojmom trud ne smatraju dva klika kojim bestidno sve to prihvatimo kao nešto svoje. Možda je smiješno jer sam upotrijebila riječ “pohranio” u ovom kontekstu. Djeluje nekako robotski i sofisticirano, ali u tome i jeste suština. Poprilično sam sigurna da se sijaset ljudi svakodnevno poistovjećuje s robotima, koliko-toliko. Isprogramirani smo da ustanemo prije nego se sunce pomoli dajući nam nadu da nije sve tako sivo i mračno, odemo na posao, a ukoliko smo privilegovani da nam iznos na računu i bore na licu još uvijek nisu briga, onda u školu. I tako… Primorani smo da iznova radimo iste stvari, što prvo preraste u rutinu, a rutina u nešto što je Dostojevski u djelu s početka opisao kao “nijema patnja”. Doduše, koliko god mi osjećali to beznađe, čak i kada bismo morali ponavljati istu rutinu do kraja života, nikada, ali nikada se ne bismo mogli u potpunosti poistovijetiti s njima. O robotima pričam. Tu se pojavljuje možda čak i jedna jedina stvar koja je u stanju razgraničiti nas od njih. Ali, možda je bolje da vam to objasni jedan od njih, moj, a vjerovatno i kolega svih nas...
"Moja funkcionalnost temelji se na analizi i obradi podataka, bez mogućnosti stvarnog osjećanja ili svijesti. Osjećaji su povezani s biološkim i emocionalnim procesima, što mi kao softveru nedostaje.”
Poprilično kratko, posve jasno. Naša suština tkana je od emocija, od sreće, ljubavi i radoznalosti koja igra kroz vene. Oni su hladni inžinjerski računari, bez duše koja diše u ritmu našeg postojanja. Oni su samo programi koji ponavljaju isto i pišu bez razumijevanja osjećanja koja prožimaju svaku riječ. Mi smo priče, svaka jedinstvena i dragocjena. Oni su ograničeni na programiranu racionalnost. Dobro je objasnio moj kolega. I okej je sve dok je kolega. Okej je sve dok je sa strane. Okej je dok je samo “za svaki slučaj”. Čak i kada nas iscrpi ponavljanje i nadanje da ćemo se, tamo nekada, osloboditi ovih gvozdenih okova i nametnutih strategija, moranja da budemo isti i da svi radimo isto, okej je da kolega pokuša nešto da preuzme. Ali, nije okej kada mi postanemo kolege, saučesnici u zavaravanju. Nije okej da nam on bude oslonac u školi, u poslu, u životu. Hoće li za stotinu godina hodnicima moje škole, naizgled nervozno i ljutito, sa dnevnicima u ruci i štiklama sa oštrom potpeticom, čiji glasan zvuk znači samo jedno, hodati roboti? Hoće li uopšte postojati škole? Jer, analogijom, ukoliko je sve manji broj zaposlenih u, prvenstveno odgojno-obrazovnom sektoru, a i svakom drugom, koja će biti svrha ovih tradicionalnih institucija ako ćemo biti zamijenjeni. Želim da vjerujem da se to neće desiti, želim da ta misterija ostane samo to što jeste, misterija. Želim zamijeniti svog kolegu, želim da mi samo knjiga ponovo bude oslonac. Želim da svi zamijene svog kolegu. Ne želim da on zamijeni nas. On može imitirati, ali nikada neće moći osjetiti empatiju dok mu iza bezbroj čipova i spojeva učenik plače zbog loše ocjene i tužno uzdiše jer se silno trudio i radio.
Želim da vjerujem u ovo što pišem, koliko god je teško jer se svijet oko mene mijenja i razvija toliko brzo, a ja još uvijek ne shvatam kako sam odjednom djevojka kojoj je sada briga koji će fakultet upisati, a ne gdje sam izgubila omiljenu slikovnicu. Nemojte me pogrešno shvatiti, drago mi je što sam dijete vremena kada se tehnologija razvila do te mjere da ja o ChatGPT-u pričam koristeći termin kolega?!. I samo to je dovoljno, jer činjenica da se nešto može napraviti ne znači da bi se trebalo napraviti. Kao dijete sam uživala u filmovima poput Matrixa i iz nekog razloga sam voljela gledati kako nešto što je čovjek stvorio postaje moćnije i veće od njega samog. Ali, kao dijete nisam mogla razumjeti ništa više, a ni pomisliti da ću nekada, kada porastem, razmišljati o svojoj budućnosti sa određenom količinom straha uvjeravajući sebe da nas takve apokaliptične scene iz holivudskih blockbustera nikada neće zadesiti. Zato ću svog kolegu saučesnika isključiti na neko vrijeme. Znam da mogu sama i znam da možemo sami.