Budim se, gledam kroz veliki prozor u sobi, odakle imam pogled na čitav grad. Sve je sivo i tmurno. Vidim razne vrste letjelica, svjetleće, visoke nebodere i puno malih “metalnih ljudi”.
Mali “metalni ljudi”, su novi stanovnici na našoj Zemllji, zovu se roboti. Liče na nas, kažu, isti su kao mi, a ipak toliko su drugačiji. Poprilično su pametni, možda čak i pametniji od ljudi, ili samo tako pričaju. Oni se brinu za sve u gradu, ljudi su im sve prepustili. Sve je manje onih koji stvarno vjeruju i misle, da su ljudi pametni, mislim, bar su nekad bili…šta se promijenilo?
Svi u kućama imamo bar jednog robota. Pomažu nam u svemu. Uz njih nema potrebe da izlazimo iz kuće. Pomoću njih možemo naručivati sve, kuhati, učiti, raspremati, mogu nam čak biti i prijatelji. Uz čipove koje su prethodno ugradili u nas, roboti nam mogu čitati misli, tako da imaju potpunu kontrolu nad nama. Trudim se da se oduprem njihovoj kontroli, ali to postaje sve teže. Kako godine prolaze roboti su sve napredniji i agresivniji, uskoro će oni ostati jedini ,,ljudi” na planeti. Ja još uvijek vjerujem da se možemo oduprijeti, ali većina tako ne misli.
Budim se, srce mi lupa, koža mi se naježila, na sreću sve je bio samo san. Bojim se da bi ovaj san mogao postati naša realnost. Sve više se oslanjemo na AI, mislimo da sve zna, da su bolji od nas. Napredak tehnologije u jednom trenutku nam je bio neophodan. Međutim, ta ista tehnologija nas je lagano dovela do trenutka, kada treba da se zapitamo, kuda nas sve ovo vodi? Da li nastaviti ovako i dozvoliti AI da preuzme sve.
Da li će onda ljudi biti potrebni na Zemlji?
Ne želim da razmišljam tako. Želim da vjerujem da će se čovjek izdići iznad svega. Da će AI služiti nama, a ne mi njoj. Da će nam pomoći da lakše savladavamo razne zadatke, da će nam pomoći u medicini, nauci, razvoju novih tehnologija, a da ćemo mi biti oni koji je razvijaju i kontrolišu. Ne smijemo dozvoliti da se naš mozak ne razvija. To će se desiti, ako AI prepustimo sve. Ne može ChatGPT biti izvor znanja. Može nam pomoći, ali mi smo ti koji moramo tražiti nova znanja i rješenja. Ne smijemo dozvoliti da mi, djeca od 15 godina, razmišljamo i budemo na nivou dvanaestogodišnjaka. Sve to će nam se desiti, ako se ne vratimo na fabričke postavke i ne počnemo koristiti naš um i naše mogućnosti.
Trebamo koristiti sve resurse koje imamo, pa tako i AI, ali umjereno. Kao što vjerujem da AI moze naštetiti, isto tako vjerujem, da uz kontrolu i umjereno korištenje može pomoći u razne svrhe. Čitati, učiti, razvijati se, treba da bude svima nama put i vodilja za budućnost. Svrha našeg postojanja jeste napredak, ali ne pod svaku cijenu. Ne AI, onda kada nas zaglupljuje, ne AI, onda kada nas čini inferiornim, ne AI, onda kada želi da razmišlja i odlučuje u naše ime, ne AI, onda kada želi da zamijeni naše prijatelje I da nas napravi asocijalnim. Uvijek da, kada AI koristimo za napredak, razvoj, prosperitet. Budimo ona generacija koja će znati sve ovo provesti i dovesti u red. Moramo se truditi da nasa Zemlja postane bolje mjesto za život, uz našu pomoć, uz naše znanje, a ne prepustiti je u ruke AI-a.
Budimo generacija naprednih i pametnih, a ne generacija poslušnih i onih koji ne misle svojom glavom.