Stran mi je svijet prije daljinskog upravljača, nisam siguran ni da vjerujem da je postojao. Priča mi dedo o svom prvom susretu s ovom spravom: “Mi stali obilaziti oko televizora, ne bi li našli onog što ga skriven pali i gasi, a onaj jednako stoji na drugom kraju sobe i stišće dugmad u ruci.” Ha pričao o devetoglavim aždahama, ha o ovom, meni isto. Bajka pa bajka. Šutim i strahujem koja li će današnja novotarija dalekoj unučadi biti nedostojna priče, prirodna koliko i vlastite ruke, koliko daljinski meni.
Da me neko prije koju godinu upitao za asocijaciju na pojam umjetna inteligencija, dobro bih se zamislio i na koncu rekao Terminator. Robotima koji misle, mislio sam, mjesto je na filmskom platnu, eventualno u podrumima ludih naučnika gdje će se krčkati još koju deceniju prije nego ih i sitna buranija poput bh. srednjoškolaca dobije na korištenje. Slabo sam mislio.
Činjenica da mi već danas bot može napisati sonet o topljenju glečera i objasniti, korak po korak, zadatak iz tautologije, dovoljan je dokaz da je prognoziranje budućnosti igranje pikada u mraku, koještarija jedva koju stepenicu iznad pukog gatanja, ma koliko ga se racionalizovalo i ma s koliko male razdaljine se strelica bacila. To me, naravno, neće spriječiti da pokušam.
No najprije o budućnosti koja se već desila. Za ovo vremena koliko nam je dostupno, vještačko se pokazalo kao nadređeno prirodnom u sferi školskih zadaća, eseja i lektira. Munjevitoj transformaciji pokornog sluge u zlog gospodara kumovali smo mi sami više negoli računarska zloba. Zabrinjavajuć broj učenika odlučio se na apsolutno povjerenje nulama i jedinicama, kao drevnim mudracima. Tako su od pomagala dobili vrhovnog komandanta.
Teško ih je kriviti. Naići na različite informacije o istom događaju, djelu ili osobi, bilo na internetu ili od roditelja i profesora, bio je svakodnevan dio naših odrastanja, ali još nam niko nije tako masno i ljudski lagao kao umjetna inteligencija, tako stvaralački i maštovito, što rekao Ćosić.
Ništa insansko nema. Ne jede, ne diše, ne spava, ali satjeraš li ga u ćošak, prije će ti prodati šuplju nego priznati da ne zna. Digitalni šaner. Tako se na časovima maternjeg jezika moglo čuti o bračnom paru Jovanu i Ljubici Bihorac, junacima Sijarićevog romana, i rođenom Mostarcu Skenderu Kulenoviću, autoru zbirke Sarajevska elegija, dok je na historiji bilo govora o neuspjelom atentatu na Tita prilikom službene posjete SAD-u.
Neke od njegovih izmišljotina čine se namazanijem čitaocu nevjerovatnim, naročito ako je davno izašao iz školskih klupa, ali dva zla gospodara hiljada srednjoškolaca, očaj i lakovjernost, s lakoćom otvaraju put i trećem. Dio je učenika, naravno, dovoljno lijen da bi botu povjerili i da im bira kakve će čarape nositi, ali ne manjka ni onih koji su natovareni do tačke da im ne preostaje ni vremena ni volje da posumnjaju.
I dok su oni u budućem svijetu robotske tiranije na dnu društvene piramide, profesorima će mjesto biti dva-tri sprata više, kao najvjernijim agitpropovcima umjetne inteligencije. To što su te činjenice nesvjesni ne umanjuje njihov doprinos. Naime, umjesto pomirenja sa činjenicom da između djece i tegleće marve ipak postoje stanovite razlike, nemali se broj profesora odlučuje na nastavak svakodnevnog tovarenja. Isti ne propuštaju priliku da se hvataju za glavu kad žrtve dio svog tovara preusmjere na jedinog ko im je voljan pomoći.
Snebivanje nad svime što je novo, zato što je novo, isprazne pridike o moralnim vrijednostima, neodgovornosti, nezamjenjivosti olovke, papira, krede, table, ćumura, golfa dizelaša, odbijanje upoznavanja s onim što se problematizira i ine ostale profesorske poslastice doprinijele su bijegu mladih u naručje mašina više nego što bi ijedna marketinška kampanja ikada uspjela. Vjerujem da će se roboti znati odužiti svojim jatacima kad za to dođe vrijeme.
Profesorska dobra namjera, u koju ne sumnjam, slaba je utjeha. Diskusija o umjetnoj inteligenciji morala bi se prije svega usmjeriti na precizno imenovanje opasnosti i pogodnosti koje ista donosi, a ne na privatni dojam pojedinca. Ovako, i pored hiljada najboljih namjera, dobijamo diskusiju koja je po kritičkoj argumentaciji na nivou nane koja objašnjava zašto ne treba sjeći nokte iza akšama.
Na botove se ne gleda kao na pomagala, koja olakšaju ili zagorčaju život, zavisno koliko im se ovlasti da. Ne, radi se o bauku o kojem je najbolje i ne razmišljati. Sjedi, nabubaj, stavi knjigu pod jastuk pred spavanje i dobar si. Takav pristup problemu od strane autoriteta katapultirao je učenike na drugu stranu i izazvao neprirodnu ovisnost i potčinjenost onome što je stvoreno da služi nama.
Dobro, malo su se ljudizirali ti umjetni umovi, petljanje im je vrhunsko. Ipak, zamijeniti nas mogu samo ako im to izričito zatražimo. Dokle god da doguraju, ostat će nule i jedinice na usluzi čovjeku, osim ako se on sam ne osjeti inferiornim pred ekranom i prepusti mu kormilo, kao što mnogi trenutno čine. Put u daleku, dosadnu, bezbjednu budućnost je povjerenje u vlastiti mozgić naspram nepreglednih baza podataka. To nipošto ne isključuje obilato iskorištavanje istih, na razočarenje ljubitelja krede i ćumura koji nikako da prihvate da budućnost već naveliko lomi sadašnjost od batina, umjesto da čuči iza sedam gora i mora.
U slučaju da ovaj preokret izostane i naša nesigurnost izbaci računare iz prirodne im kolotečine pokoravanja i izvršavanja zapovijesti, za očekivati je da će za koju deceniju roboti pisati eseje na temu “Šta je meni prirodna inteligencija?” , slušati nastavnička predavanja a la: “Nikad, djeco, ljudski mozak neće moći da zamijeni vaš procesor.” Možda će i ići svojim ljudskim pomagačima sa zahtjevima: “De mi, insane, jedan sonet o topljenju glečera” i razočarano zaključivati: “Stvarno, ovi mozgaši nisu ni za šta.”