Nizom preokreta, evolucija je tkala svoje niti u našem biću, oblikujući nas kroz različite izazove i iskušenja. Kroz ratove, otkrića, radosti i tuge, naša priča je bila povezana s neprestanom težnjom za preporodom. Tako je i davno doba renesanse bilo nešto više od epohe; bilo je preporod ljudske duše kao i dokaz da je inovacija neizostavan dio evolucije uma. Dok smo uživali u svjetlu koje donosi renesansa, nismo ni slutili da ćemo se stoljećima kasnije susresti s nečim što će iz temelja izmijeniti naš pogled na svijet. U mirisu starog papira i otisku inkunabule, zakopčani u korice zaboravljenih knjiga, čuvala se tajna budućnosti. I tada, kao da je sjena renesansnog duha prošla kroz stoljeća, došao je trenutak kada su inovacije postale neuhvatljive sjene koje su ispisivale put prema novom dobu umjetne inteligencije. Dapače, nismo mogli pomisliti da će u tom spoju ljudskog uma i strojeva ležati ključ za oblikovanje budućnosti; poznat kao distopijska renesansa.
Postojeća distopijska renesansa naglašava mračne aspekte ljudskog društva poput opresivnih sistema vlasti ili gubitka individualnih sloboda. Iako su prisutne značajne promjene, mnogo toga je neizbježno. Pojavom lako pristupačnih programa poput ChatGPT-a, u prvim klupama učionica moje škole ne sjede stereotipični poletni učenici, već tamna pravokutna kutija u kojoj se nalaze crna ogledala. U zakutcima tih crnih ogledala se može pronaći, prema riječima profesora moje škole, nešto iznad njihove moći, a to je već spomenuta umjetna inteligencija. Štoviše, ni crne kutije nisu u mogućnosti spriječiti tehnologiju iz svijeta budućnosti ako je umjetna inteligencija zaista opasna u mjeri o kakvoj svi pričaju. To je neizbježan svijet u kojem vlasti koriste AI kako bi pratili sve pokrete svojih stanovnika, distopija gdje radnike zamjenjuju strojevi. Dakle, jedna ozbiljna egzistencijalna prijetnja prilikom ove složene enigme.
U trenutku spoznaje što se sve može dogoditi, ja stojim uplašeno; pokušavam razmišljati. Sjetim se knjige povijesti koju često osuđujem i u njoj mnogo sličnih situacija. Prije tri stoljeća, čovječanstvo se našlo pred velikom prijetnjom koju su donosili parni strojevi, no, na kraju je prerasla u industrijsku revoluciju. Što ako i mi možemo umjetnu inteligenciju preobraziti u nešto poticajno? Možda mnogi misle zastrašujuće, umjetna inteligencija kao planetarna pojava za mene predstavlja potencijal za vjerojatno najveću pozitivnu transformaciju u ovom trenutku. Kad bi svakom učeniku na planeti omogućili prirodno inteligentnog učitelja, a svakom učitelju umjetno inteligentnog pomoćnika u nastavi, dokazali bismo mogućnost suradnje umjetne inteligencije i ljudi. Takvi pomoćnici u nastavi omogućuju stvaranje revolucionarnih načina koji imaju značaj pomoći učiteljima unutar uspostavljenog obrazovanja te spremiti učenike za budućnost u izabranom smjeru. Nažalost je istina da će umjetna inteligencija zamijeniti mnoge poslove poput parnih strojeva. No, umjesto da pretpostavljamo koji će poslovi biti zamijenjeni, trebamo se usredotočiti na vještine koje će biti potrebne. Vještine i emocije, poput empatije ili kritičkog razmišljanja. Postoji mnogo toga što ne naučimo u školi, a umjetna inteligencija je jedinstvena prilika za sveobuhvatno obrazovanje; može poboljšati napore nastavnika, a ne zamijeniti ih. Pored svega, nastavnici ne bi trebali promatrati umjetnu inteligenciju kao nešto izvan njihovog dosega ili strahovati o varanju učenika jer već postoje programi koji prepoznaju sadržaj koji stvara AI.
Prema riječima nekadašnjeg renesansnog čovjeka Galilea Galileija: "Čovjeka ne možete ničemu naučiti; možete mu samo pomoći da to pronađe u sebi." Ovaj citat naglašava duboko ukorijenjenu snagu ljudskog uma, sposobnost samoproučavanja i samorazvoja. Ljudski um, izuzetno izvanredan, ima nevjerojatnu mogućnost učenja s emocijama, što se odražava i u današnjoj distopijskoj renesansi. U kontekstu straha od nečeg nevidljivog poput elektronskog čipa, susrećemo se s sumnjom u vlastite sposobnosti. Međutim, važno je shvatiti da taj jedan čip predstavlja samo materijalni dokaz onoga što ljudski um može postići. Čovjek, stvoritelj i programer tog čipa, ostaje iznad umjetne inteligencije, čvrsto upravljajući njegovom svrhom. Umjetna inteligencija, poput ChatGPT-a, ima svoju korisnost, ali nije ništa u usporedbi s dubinom i širinom čovjekova znanja, kreativnosti i empatije. Čvrsto vjerujem da čovjekova genijalnost ostaje iznad utjecaja tehnoloških inovacija sve dok je pod kontrolom i vođena moralnim načelima. Na kraju, tehnologija može biti alat, no ljudska suština, razumijevanje i snalažljivost su nezamjenjivi u stvaranju prosperitetne budućnosti.
Nažalost, elektronski čipovi postaju neizbježna stvarnost za moju generaciju, te je imperativ da usvojimo etičko korištenje ovih tehnologija kako bismo izbjegli potencijalne negativne posljedice. Stoga je važno implementirati nastavne programe koji potiču razumijevanje temeljnih principa umjetne inteligencije među učenicima. Učenici bi trebali biti potaknuti da razmišljaju o mogućim etičkim izazovima i da aktivno sudjeluju u oblikovanju budućnosti moderne tehnologije. Samo kroz obrazovanje možemo osigurati da umjetna inteligencija bude alat za dobrobit društva, a ne izvor potencijalnih rizika. ChatGPT nažalost dolazi s neizbježnim rizicima, no ostaje nam iskoristiti njegove mogućnosti na najbolji mogući način za rješavanje globalnih problema. Mogao bi pružiti ideje za rješavanje epidemija ili klimatskih promjena, ali nije sposoban potpuno točno riješiti PISA test. Kao što sam sistem predlaže: "Kao generativni program, nemam sposobnost potpune točnosti u rješavanju PISA testova, ali radim na tome da pružim korisne informacije i razgovaram o različitim temama." Shvaćamo da nije ozbiljna prijetnja. Zato, ne trebamo iščekivati trenutak kada će ljudski mozak biti veličine elektronskog čipa da nešto poduzmemo, jer u stvarnosti, umjetna inteligencija samo je alat koji su ljudi razvili za učinkovitije obavljanje svakodnevnih zadataka pa tako i u školstvu. Umjetna inteligencija nema vlastite osjećaje niti emocije i još uvijek je savršeno pod ljudskom kontrolom. Možda posjeduje sposobnost samostalnog učenja i poboljšanja, ali ljudi su ti koji postavljaju parametre i ograničenja.
Umjesto da se povlačimo pred strahovima i sumnjama, trebamo preuzeti kontrolu i usmjeriti razvoj umjetne inteligencije prema etičkim smjernicama. Usklađivanje njenog razvoja postaje imperativ kako bismo osigurali da nam služi na najbolji mogući način, bez stvaranja neželjenih posljedica poput društvenih nemira ili već spomenute egzistencijalne prijetnje. Upravljanje ovom tehnologijom zahtijeva suočavanje s etičkim, pravnim i društvenim izazovima te postavljanje smjernica koje će osigurati korist svima. Umjesto da budemo pasivni promatrači, sada je vrijeme da preuzmemo ulogu kreatora budućnosti s umjetnom inteligencijom koja služi našem zajedničkom dobru. Prolazeći kroz distopijski ispreplet renesansnih snova i umjetne inteligencije kao zajednica, pronaći ćemo nevidljive niti koje su nas povezivale sa snagom stvaranja i nevjerojatnim potencijalom ljudskog uma koji je jači od nemoći.