Hakslijeva noćna mora

31.01.2024
Rene Deka

Hakslijeva noćna mora

Rad pristigao na konkurs Šta je tebi AI

Da umjetna inteligencija postoji od postanka pisane riječi, pa možda i ranije, i nije tako čudna zamisao. Uvijek smo tražili najbrže, najefikasnije načine da dobijemo ono želimo; upravo zato što smo uvijek bili svjesni da ćemo umrijeti, te da vrijeme i nije neki pristrasni fan nas samih. Zato, ili zato što nismo imali strpljenja. Bilo kako bilo, podvlačimo riječ “svjesni". To našem biću daje slojevitost, pa kako onda, da se umjetna inteligencija ili “AI" sada gleda kao nešto strano? Renesansa snalaženja je za vrijeme moga postojanja izvela svoju uvertiru 2020., a traje već četiri godine. O njoj pišu svi mediji (profesori koji za svoga vijeka vjerovatno nisu ovakve resurse mogli ni zamisliti, a osim toga nemaju ni motivacije niti želje da budu dio toga) i oštro brane pojedine grupe građana drugog reda (učenici koji ne žele da rade, učenici koji žele da rade, ali efikasno, te ljudi koji imaju koristi od ove dvije prethodno navedene grupe, pa nastavljaju da razvijaju ove platforme). Ovo će se, ako se nastavi ovim tempom, protezati na mnogo godina… Ako iza nas ostane iko, ili ako nas nešto treće ne izbaci iz kolosjeka. Činjenica jeste da imamo nezavidan prosjek na PISI, ali da li je to zaista do ove šatro inteligencije koja je inteligentna samo zato što ju je čovjek takvu razvio, ili zato što ti testovi nekako uvijek dođu u ruke zbunjenih učenika, koji ne samo da nisu imali u planu da rade išta van šablona (jer ih je sredina tako I odgojila), već i nastoje izbjeći da primjene to neko, bilo kakvo stečeno znanje na išta sem na testu (neki vid traume; asociraju knjige sa bičevima valjda). Ponekad se zapitam da li sam i ja u jednom momentu bila ta osoba koja je nekim čudom nesvjesno uradila PISA test i time sa ostalim vršnjacima dovela svoju državu na sami rub. Bilo kako bilo, to je sramota za koju nikad možda neću znati da li se dotiče mene, bez obzira što pripadam ovoj zajednici jer pojedinac čini društvo, ali društvo ne čini čovjeka. To uvjerenje mi daje oduška upravo zato što me ono što ne znam i ne dotiče. Ovo je neka nenamjerna matra ne samo generacije Z, već i dobrog dijela našeg društva. Nedavno je neko, ili nije nedavno, napravio usporedbu Hakslijevog I Orvelovog straha. Orvel se “bojao" za narod kome informacije nisu bile pristupačne, dok je Haksli možda čak i strepio od vremena kada će ljudski rod biti toliko pretrpan informacijama da će prema njima biti ravnodušan, time usporavajući razviće kritičkog osvrta i stavljajući nas opet u nepovoljno stanje gdje generalna masa ne prosperira u određenom smislu, već se povodi strastima i živi striktno u granicama onoga šti je poznato. Da Hakslija transportujemo na jedan dan na čas kada se iz BHS jezika radi pismena zadaća, trebala bi mu stolica. Znam da je meni trebala i druga stolica nakon što je dobar broj mojih kolega stao da se dogovara koji će dio da uzmu od ChatGBT-a. Upisali su teme tu i dobili isti tekst, pa su morali da vide kako će raspodijeliti to meso. Profesori su, postoji šansa, za vrijeme svoga školovanja također varali, samo što je njihovo varanje bilo herojski izvedeno – puškicama. Danas se to oruđe i ne primjenjuje tako često. Kako fakultet od studenta i ne učini robota, već ga stavi na kušnju sa onim što ne zna, tako i profesori variraju u odnosu prema ovoj inteligenciji. Neki vjeruju u efikasnost ChatGPT-a, dok drugi pak nalaze zadovoljstvo kad provjeravaju da li je učenik koristio ChatGBT – veoma zanimljivo iskustvo. Šala na stranu, vjerujem da problematika oko korišenja AI-a za glavni problem ima nešto drugo. Teško je izravno reći šta je korijen ovdje, ali odgoj, nedostatak validnog prikazanja discipline, te nezainteresovanost za napredak su mi top tri. Ovo ne zahvata samo odgoj u krugu porodice (što ne znači da su oni išta manje krivi), već i naš svijet sporta i obrazovanja. Nije prvi put da čujem da se u sportskim klubovima treneri fokusiraju samo na najbolje, ali čak i to ne pomaže jer ovi svojim studentima nemogu da na racionalan način prikažu šta znači disciplina, šta motivacija, a šta pobjeda. Ovo se reflektuje i u školama. Učenici nisu stimulisani, pa nemaju ni neke veće ambicije. Nama u tom slučaju odlično dođu aplikacije poput ChatGBT-a koji uzimaju najvažnije informacije sa interneta i nama u roku daju odgovor. Na nešto “bespotrebno" naići nećemo, a čak i ono što nam je “potrebno” brzo ćemo zaboraviti. Šta onda uraditi? Dati više testova znači više stresa, što većinski i nije povoljno. Nešto što me je nakon svake promjene klubova, organizacija dočekalo jeste tzv “Team-buildung". Kod nekih je to više verbalno, kod nekih više fizički. Učenici se većinske drže svojih grupica, tako da to pada u vodu, a kada ih se stavi sa nekim “strancem" u večini slučajeva nastaje tajac. Fizički dio služi kao stimulans za ono što će prethoditi. Prije većih testova profesori su nas također znali posavjetovati da se krećemo, upravo radi krvi. Ima i ono: “Budi (kao) voda.”, prilagodljiva i efikasna, ali većina mojih vršnjaka me podsjeća na led (znači, potencijala ima). Uvesti vježbe prije nastave, bilo to neki ples ili trčanje, bi zaista bilo idealno. Nakon sporog tempa dočekaš nešto drugačije. Kako se ovo veže sa upotrebom umjetne inteligencije? Upravo zato što problem nije izravan problem u njoj samoj, već u onim tri gore navedenim pojmovima o kojima se ne priča tako mnogo ovdje. To je isto kao da zabranimo ljudima da imaju nešto veće resurse jer bi taj novac mogao da se zloupotrijebi. Sve se može zloupotrijebiti, ali ovo nije tema ovog rada.

 

Nešto što je meni pomoglo da se umno razvijem je prestanak učenja na pamet i mentalitet da je škola samo za prolaz. Sada prolazim kroz prijemne ispite za fakultet i nekad mi ne bude dobro kada pomislim da će tako neko možda prepisati i mene staviti u neku nepovoljnu situaciju.

Time rečeno, više faktora ulazi ovdje, stvar je takva da rješenje i nije da se držimo jedne strane; da zaziremo u ekstreme. Pokušati se ipak mora. Kroz priču profesora koji samo nešto sa papirima i protokolima rade, razumljivo je da nemaju neke motivacije kada dođu pred nas. Na starim filmovima sa naših prostora i u knjigama naših znamenitih pisaca vlada nedostatak motivacije za išta što je teško za shvatiti. Postoje legende starije od naših gradova o filozofima i prostim ljudima koji su imali želju. Mi nikada nećemo napraviti sistem koji odgovara većini, ali gledajući i prateći ekstenzivne eksperimente i primjenjujući raznorazne taktike će nam, barem tako čvrsto vjerujem, pomoći da nam mozak ne trofira i tako ne postane veličine čipa. Praktičan rad gdje svaka osoba mora sama da uradi nešto bez ičije pomoći, npr. Takmičenja, praktične sekcije gdje se radi dinamično, a ne samo da se priča itd. mnogo više mogu da doprinesu razvitku kritičkog razmišljanja.

 

Trebamo posmatrati zemlje koje su na samom vrhu i njihove sisteme, te primjenjivati to i kod nas. Ako neko misli da problem leži što je zemlja koja je u pitanju BiH, ili da ovaj proces izgleda previše komplikovano, izgubit ćemo u startu. Samo motivacijom I primjerom odraslih djeca mogu da napreduju jer, najlakše je kriviti društvo iako smo mi sami to društvo koje ne napreduje. Mladi žele više takmičenja, želimo jedinstvene prilike koje neće biti samo da se slikamo i iste slike postavimo na društvene mreže. Sa težinom dolazi uspjeh.