Izišem zadnji dah iz pluća, što je ostao u meni od prije nekoliko minuta. Čujem neko došaptavanje iznad mene, ali sve je u nekom meni- nepoznatom jeziku. Zapitam se, da li je do mene, ali već je bilo kasno. Linija na monitoru postala je prava, kao trajektorija rakete lansirane u svemir. Odavno je mjesto mog vječnog počinka označeno u šifri, daleko od kostiju na kojim moja krv ostaje utkana. Svi obredi su davno izašli iz trenda, došli su neki novi, ali ne i bolji. Ostala sam sama na ovom svijetu. Sada kad ni mene nema, niko nema da pusti suzu za mnom. Toplote koju pruža ljubav, a koju bi moje tijelo osjetilo iako je hladno i prazno. U trenu prođe mi život pred očima, u početku je bio bajka. Sretno dijete, slobodno da misli, govori, radi šta želi, sanja velike snove. Ubili su snove male djevojčice, samo je željela da joj osmijeh bude životni motiv. Pažljivo biram riječi, da nekog ne uvrijedim. Veliki ljudi bi se mogli osjetiti prozvanim, a zašto bi kada oni nisu ništa učinili.
Krvotok su mi zamijenili kablovima, a srce, ono malo, istrošeno srce, ostalo je željno svega. Srce je postalo metal. Možda neka legura, za života- nisam uspjela dokučiti njegovu materiju. Moj mozak, uvijek spreman za nova saznanja, postao je jedna mala ploča, sa mnogo izraslina na sebi. Kako su naši preci, barem nauka tako tvrdi, nastali od majmuna. Njihov mozak je vremenom rastao i došli smo do generacije savremenog doba. Najbolja do sada, svi ljudi su sposobni za sve. I sada, kada smo na vrhu, dokučili smo neki cilj, a nismo odlučili postaviti novi. Srozali smo se na dno, evoluirali samo unazad, te sada imamo manji mozak nego što su imali ljudi za vrijeme Kamenog doba. Kako je to moguće, ljudski mozak nije mogao shavatiti, ali mogao je neki drugi. Vidno sposobniji za razmišljanje, ukalupljen i nesposoban izaći van tog. Škole nam nisu potrebne, jer nema ko da ide u njih. Učenjaci, mudraci i sveznalice su na svakom koraku. Nemaju potrebu pružati nam dodatna znanja, jer znamo sve. Rado se prisjećam vremena kad sam ja bila ta koja sam pitala sebe u budućnosti. Vremeplovom sam se stvorila na nepoznatom mjestu, a majka mi je uvijek govorila da se klonim ljudi koji me vode na takva mjesta. Žao mi je majko, ali ovo nisam mogla spriječiti, nisam bila hrabra, kao vojnik u ratu, da se suprostavim sistemu. Uzeli su me kao marionetu i kajem se za svaki sunčani dan, proveden u kući. Sada toliko znam, a ne znam za sreću koju donose male stvari.
Počelo je polako, ulazilo je u svijet, kao zmija u kuću otvorenih vrata. Nismo ni primjetili koliko zapravo postajemo isti. Nametali su se trendovi odjeće, obuće i stila života, pustili smo se niz njih kao niz rijeku. Nije da nismo imali hrabrosti biti drugačiji, samo nas je bilo strah šta će drugi reći. Onog trenutka kad smo prestali voljeti sebe, svijet je doživio preokret. Zamijenili smo dan i noć, jer smo htjeli završiti baš tu večer neke zadatke koje nam je igrica zadavala. Skrolali smo društvene mreže u nadi da će se pojaviti nešto novo. Tek sada shvatam da smo skrolali u prazno, ali je ipak sada kasno za kajanje. Cijeli svijet, svi u isto vrijeme, koliko god bilo sati na toj Zemljinoj polulopti, gledali su u prazno. Kada bismo samo pomislili da smo većinu svog života proveli gledajući u jednu crnu tačku na bijelom zidu, spoznali bismo koliko smo zapravo zaostali. Ta crna tačka vremenom se širila i sada je postao crni zid sa bijelom tačkom, ili možda ipak ne. Ispustila sam i ja, tu skromnu dušu, koja je ostala, kao takva, zadnja između bijelih sprava zlih namjera. Od djetinjstva sam zamišljala robote u bijeloj boji. Vjerovatno stereotip, ali navikli smo i na to. Predrasude i streotipi su doveli do toga da pratimo trendove, prognamo ljude u sužanjstvo koji ih ne poštuju. Nekada čuvari sužnja, oni koji su kontrolisali njegove namjere, ono što nam pruža, sad odveć i sami- sužnji jednog velikog sistema. Sistema koji ne dopušta snove, maštu i vjeru u bolje sutra.
Sanjala sam i ja, da ću vjerovati u sebe, u svoja znanja biti najsigurnija. Došlo je vrijeme surovog učitelja koje je moje samopouzdanje spustio ispod nevjere. Preispitivala sam sebe, a vjerovala neprijetalju. Sada znam da je bolje bilo da sam tog dana dobila zasluženu jedinicu nego pet uz pomoć neprijatelja. Tada se učinio kao izlaz iz bezizlazne situacije. Nekada se trebamo više bojati prijatelja, nego neprijatelja, jer od neprijatelja očekujemo da nam učini neko zlo, a od prijatelja očekujemi samo dobro. Sa vjerom u pogrešno, dobila sam šta sam zaslužila, ali šta su kriva nedužna djeca koja nisu osjetila miris slobode. Ja se barem mogu prisjetiti da sam nekada se igrala na livadi, gdje su rasle razne zelene biljke, leptir je letio u eliptičnom obliku. Znala sam da se trudi nešto da mi kaže. Znao je da mu je to posljednji dan i opet je uživao, sreća je pa ja nisam znala da bi mi to mogao biti zadnji dan da vidim zelenilo trave. Možda se trudio baš to da mi kaže, ali sreća pa ga nisam razumjela. Kažu da životinje mogu dokučiti, čak ni ono što ljudi ne mogu. Sada sam sigurna da je leptir znao da se sprema Veliki prasak. Imala sam sreće pa sam vidjela tu livadu, što neki nikada neće moći. Citiram sebe, jer drugo srce nemam da ga slušam:“Sada toklko znam, a ne znam za sreću koju donose male stvari.“. Oprostila bih sebi sve, ali gubitak bez borbe nikada. Ovo je bilo javljanje iz budućnosti. Ako sada djeco, odustanete od maštanja, ostali ste bez najjačeg oružja. Tako sam i ja jednog dana kad sam prestala maštati, izgubila ključnu bitku u ratu između ljudi i robota. Zato, djeco, sanjajte velike snove.
P.S. Pazite šta sanjate, možda vam se i ostvari!