Da li bi se mogao napisati program za ljubav? Zar nismo nešto slično vidjeli sa chat-botovima prije deset godina, koji su izigravali ljubavne partnere? Mogli smo da izaberemo idealnu ljudsko djelo koje bi ispunilo sva naša očekivanja osim jednog: realnosti. Mogli smo samo sanjati o takvim partnerima, programiranim da nam kažu sve prave stvari, sve ono što želimo da čujemo. Niko me ne može ubijediti da je to ikoga ispunilo. Možda je smanjilo neku usamljenost, ali u srži nije riješilo problem. Mislim da se taj problem javlja u svim aspektima umjetne inteligencije.
Na primjer, posmatrajući učenike prije testa, vidjela sam kako većina otvara chatGPT i traži odgovore na pitanja koja nisu znali. Imati sve odgovore na dlanu šake, u malom pravougaonom digitalnom aparatu, oduzelo je svu čar istraživanja, ako se ono može nazvati čovječnim, a smatram da može. Ono što krasi čovjeka, po najviše znatiželja, oduzima se predostupnošću umjetne inteligencije. “Umjetna inteligencija će nam pomoći da brže i bolje učimo!”, možda hoće, međutim gledjući praktično, umjetna inteligencija nam može dati odgovore na pitanja koje je čovječanstvo već otkrilo. Ništa “novo” ne možemo naučiti od nekog programa kojeg smo sami napravili. Šta nam može reći što već ne znamo? “Pomoći će učenicima!”, naravno, dati će im odgovore, ali ti se odgovori zaboravljaju čim se napišu na papir. Odgovore dobijamo automatski te sami postajemo automatizovani. Rijetko da je iko iskoristio AI da nešto nauči. Veće su šanse da su se učenici koristili programom da im napiše esej, uradi zadaću, da prepišu sa testa...Pa kome je to pomoglo? Iz ovih razloga smatram da umjetnoj inteligenciji nije mjesto u školi. Kontradiktorno je dovesti sveznajući aparat na mjesto gdje se njeguje i proširuje prirodno znanje. Uvođenjem umjetne inteligencije u obrazovne ustanove pokazaće da program posjeduje više znanja nego profesor, oduzimajući mu ulgou. Da li će nam u budućnosti programi održavati predavanja?
Ne govorim da umjetna inteligencija ne treba postojati, te znamo da postoje mnoge pohvalne svrhe u koje se koristi ovaj izum, ipak on ima svoje posljedice i svoje prednosti. Jedna od posljedica je oduzimanje ljudske radoznalosti i na kraju: emocije. Možda smrt znanja i osjećaja zvući paranoično, međutim mediji su davno prorekli propast ljudskosti zbog postojanja umjetne inteligencije, kroz filmove, knjige, pjsme, ljudi su se međusobno upozoravali, i sada možemo da vidimo plodove ignorisanja upozorenja i očiglednog. Učenici nemaju volje da sami tragaju za odgovorima već se okreću ka programu sa bazom podataka velikom koliko i samo znanje čovjeka. Jednačine rješavamo photomath-om, definicije pronalazimo chatgpt-om, šah igramo sa kompjuterima...Sa druge strane, imamo AI koji upravljaju avionima, autima, AI kao glasovne asistente...Jedno zlo za jedno dobro, balans mora postojati. Smatram da je zlo koje čini AI veće od dobra koje stvara, te kad mi je neko rekao: “Mora postojati nešto loše tako da bi prepoznali dobro!”, nisam mogla da vjerujem da je žrtva našeg dobra sam čovjek, te da se umjetna inteligencija predstavlja kao nešto što odiše harmonijom. Stvara slike, poeme, muziku, eseje, priče... predstavljajući nas fatalno beskorisnima. Gdje stavljamo umjetnike? Šta će nam? Imamo program koji će sva djela umjetnika iz prošlosti kombinirati i stvoriti nešto drugo. “Umjetnost bi bila beskorisna da je svijet savršen, jer čovjek ne bi tražio harmoniju nego bi jednostavno živio u njoj. Umjetnost se rađa iz loše dizajniranog svijeta.” rekao je Andrej Tarkovski. Citat ne govori nužno o umjetnoj inteligenciji ali se vidi veza između umjetne inteligencije kao savršene, harmonične forme koja nadmašuje čovjeka, i umjetnika koji nema šta da stvori jer će program to da stvori za njega. Jedina svrha čovjeka postaje ta da unaprijeđuje program svoje propasti. I tako ćemo da proširujemo baze podataka, dodajemo nova saznanja, dopuštamo mašini da stvara za nas, algoritmima da nam nameću mišljenja i sadržaje i da kolektivno dopuštamo znatiželji da umire, kritičkom mišljenju da truhne i željom za učenjem da nestaje. Nastavićemo da testiramo mašine i provjeravamo koja zvući ”najljudski”, i napokon ćemo jednog dana moći da kažemo “Stvorili smo savršenog čovjeka!”. Pitanje je da li će taj takozvani čovjek moći da voli ili tuguje, da li će moći da proizvede toplotu tako da kada nam pokaže suosjećanje, možemo da ga zagrlimo i da nam ne bude hladno? Jednostavno smatram da umjetnoj inteligenciji nije mjesto u školstvu, u umjetnosti i bilo ćemu stvaralačkom.
I tako će čovjek počiniti intelektualno-digitalni genocid nad samim sobom, pročišćavajući karakteristike koje nas čine inteligentnim bićima. Sva razaranja u prošlosti ljudi su donijeli sami sebi, boreći se jedni protiv drugih, a umjetna inteligencija će biti samo još jedno oružije u listi mnogih. Ratovi, klimatske promjene, izumiranje raznih vrsta i na kraju: izumiranje prirodne inteligencije. Svakako, historija se ponavlja i tako vijekovima sami sebi donosimo procvat i propast, i sve dok je čovjeka tako će se i nastaviti.