Inteligencija nije u tome da ne pravimo greške, već da što prije uvidimo kako da ih pretvorimo u nešto dobro.
(Bertolt Breht)
Kad sam bila mala, uživala bih kada bih čula kako o meni govore da sam inteligentno dijete. Iako sam imala samo tri-četiri godine, bilo mi je važno da budem pametna i da se na taj način ističem. Mama bi često kupovala edukativne igre, enciklopedije i igrala se sa mnom sve u nadi da će njeno dijete postati genijalac. Vremenom su telefoni postali smartphone-i , a ljudi su prestajali biti „smart“. I veliki i mali su se počeli oslanjati na sposobnosti uređaja i time oslabili vlastite sposobnosti: memoriju, analizu, sintezu... sve! Nije više problem što se ogromna količina vremena troši na besmislene igrice koje ne igraju samo djeca, već i odrasli. Upitna je inteligencija odraslih koji djeci daju da u najranijoj dobi dan provedu za ekranom. Onda učiteljice ustanove da djeca ne mogu povezati neke jednostavne pojmove i paf: dijete je sa posebnim potrebama!
Još su mi zanimljiviji ljudi koji sami nisu u stanju upotrijebiti ni Word na računaru, ali se dive svojim potomcima koji su „hakeri“ zato što znaju instalirati na kompjuter bilo šta i to kasnije pokrenuti. I onda se zapitamo: šta više znači biti inteligentan, danas kada i inteligencija može biti vještačka?! Ta nova opcija je pružena korisnicima bez granica, kriterija, moralnih ograničenja. Pismene vježbe, referati, rasprave, zadaće, lektire – sve će to uraditi naš mali pomagač: ChatGPT! Nema više potrebe čitati knjige, učiti iz udžbenika, trošiti vrijeme na učenje umjesto da se bezgranično zabavljamo beskorisnim sadržajima! Naučno je dokazano da nove generacije po rođenju imaju veći nivo inteligencije, ali zbog preranog izlaganja djece elektronskim uređajima, njihova inteligencija se smanjuje u dobi od 5. do 8. godine. Smatram da je namjera bila dobra i da je vještačka inteligencija bila još jedan izum koji treba olakšati život čovjeka kao što je i dinamit bio okriven sa najboljim namjerama, ali je uzrokovao smrt miliona ljudi.
Problem je u korisnicima – ljudima koji su naučili ići linijom manjeg otpora, koji će svoju inteligenciju „poslati na godišnji“ , a za sve stvari osloniti se na AI. Dobro, i sama se ponekad koristim ovom olakšicom, ali sam sigunija u sebe kada zadatke radim na „starinski“ način – bez AI tehnologije. Bojim se da ću sve one dobre osobine, koje je mama uzgajala u mojoj glavi, svehnuti i propasti ako ih ne budem koristila. Slično kao i kod sportista koji se prestanu baviti sportom, vremenom ispadnu iz forme i mišići atrofiraju. Tako i mozak, ako ga ne budemo koristili, poslužit će samo da u glavi zamjeni vakuum.
Kao što za sve treba da postoji neka mjera, tako treba neka mjera i u ovom slučaju. Najbolje bi bilo naći neki balans. Korištenjem olakšica kao što je vještačka inteligencija moguće je da dođe do stagnacije razvoja društva kao posljedice zastoja razvoja ljudi. Oslanjajući se na vještačku inteligenciju, ljudi ne bi bili primorani koristiti vlastite mogućnosti, pa bi, kao što kažu, pali „s konja na magarca“. Nauka bi stagnirala jer bi se ljudi oslanjali na tehnička dostignuća bez potrebe za daljnjim istraživanjem i napretkom. S vremenom bi i ta već posignuta dostignuća bila izgubljena zbog nemogućnosti održavanja.
Sad ispade da sam ja neki protivnik tehnološkog napretka. Nisam. Smatram da bi se AI racionalnom i odgovornom upotrebom mogao koristiti za napredak u određenim poljima uz manje truda iliti: “work smarter – not harder“. Kao u primjeru dvojice drvosječa koji su se takmičili koji će više nasjeći drva. Onaj koji je pravio pauze u radu, koristio je to vrijeme da naoštri sjekiru i tako posjekao više drveta nego onaj drvosječa koji nije odmarao ni trenutka. Na sličan način, možemo se koristiti AI tehnologijom da skratimo vrijeme i olakšamo proces obrade podataka, ali ne da tehnologija u potpunosti peuzme naš posao. Mora se znati ko je gospodar, a ko sluga!
Slušala sam učiteljice koje se žale kako djeca ne znaju držati olovku u ruci, ne trude se da nauče lijepo pisati, a skraćenice riječi u komunikaciji na društvenim mrežama došle su do nerazumljivosti. To me navodi na razmišljanje o generacijama koje odrasaju uz AI bez iskustva sa nekim drugim i drugačijim načinom učenja, mišljenja, bez iskustva korištenja vlastog intelekta. Kako će ti ljudi izgledati, kako će funkcionirati? Da li će biti u stanju išta naučiti, zapamtiti, samostalno uraditi bez upotrebe olakšica?
Nadam se da će ljudi znati balansirati sa tehnologijom i vlastitim potencijalima, te da neće ugroziti jedno drugim. Slično kao što su voda i vatra dobri sluge, a loši gospodari, smatram da se to može reči i za tehnologiju, pa i vještačku inteligenciju. Zar nije ponižavajuće za ljudsko biće da je neki robot pametniji od njega?! Nastavimo koristiti svoj inelekt i trudimo se da napredujemo u svim segmentima života, kako bi generacije koje dolaze slijedile naš primjer!