Najbolji (ne)prijatelj

31.01.2024
Hadžera Đug

Najbolji (ne)prijatelj

Rad pristigao na konkurs Šta je tebi AI

Trenutni svijet ne bismo mogli olako zamisliti bez ikakve upotrebe pomagala čiji sistem je sam čovjek bazirao na umjetnoj inteligenciji. Ljudski mentalitet smo sami sebi programirali da živimo sadašnjost u koju iz dana u dan ubacujemo te sam naš rad ograničavamo na minimum, u izvršavanju pak i najjednostavnijih ljudskih potreba za život. Mnoštvo ljudi profitira od samog prepuštanja obaveza „pametnim“ spravicama koje će i meni samoj kao osobi sačuvati par trenutaka koje bih potrošila uz obaveze. Olako smo shvatili odricanje zalaganja nerazmišljajući o posljedicama istih. Ali kako smo mi, kao najrazumnija bića, doveli baš sebe u ovakvu vrstu popasti? Da li smo svjesni da smo i osnovne potrebe zamijenili umjetnom inteligencijom?

Kao mala voljela sam da posmatram svog starijeg brata kako igra svoje najdraže igrice na računaru i pomno sam pratila svaki njegov pokret kako bih bila kao on. Poslije sam krišom ulazila,sakrivala se i prisjećivala se njegovih grešaka kako iste ja ne bih radila. Ali zašto sam to radila krišom? Čega sam se ustručavala i plašila? Da li je to bio njegov lik ili lik nekog drugog? Da li sam samo željela da uživam u trenutku nasamo? Da li mi je ta igrica zapravo pružala neku satisfakciju ili sam samo željela biti primijećena? Sve su to pitanja kojih se često sjetim kada posmatram neke stvari iz drugog ugla ali nikad ne bih znala dati odgovor na iste... Ponekad toliko odlutam razmišljajući o njima da se zateknem u trenutku potpune diskonekcije sa realnim životom. Ali uvijek nekako dođem do tog jednog pitanja gdje se počesto zaustavim i predugo... „... ili sam samo željela biti primijećena?“. U tim mladim godinama „upijamo“ pokrete i ponašanja upravo tih bliskih i voljenih ljudi od kojih nam je zapravo nekad i samo potrebno pet minuta pažnje da se zadovoljimo. Pa se često zapitam da li sam tih „njegovih pet minuta pažnje“, ispunjavala na način da nadjem drugog prijatelja koji će se posvediti samo meni taj neki određeni period. Taj drugi prijatelj je bila njegova omiljena igrica jer je ona bila neka vrsta njega, baš iz razloga jer ju je on toliko volio. Posvećivao se njoj, a meni je falila njegova pažnja, pa sam mu „oduzela“ njegovog najboljeg prijatelja. Poslije nekog vremena sam se prestala sakrivati i stalno sam ju igrala što ga je često i ljutilo, ali me nije više bilo briga jer sam sate provodila uz nešto što volim. No, međutim, počele su i same prepirke. Duboko se kružilo oko problema da svoje najmlađe godine provodim uz računar umjesto vani, na svježem i čistom zraku. Brat se konstantno bunio kako je on u mojim godinama stalno bio vani i igrao se svojim vršnjacima, pa ponekad i dobio koju modricu i ogrebotinu te osjetio „bol djetinjstva“. Uočavao je i sam koliko se društvo promijenilo i koliko je njegovo djetinjstvo bilo ispunjenije nego moje, iako sam i ja provodila vrijeme vršnjacima, ponekad je naš odnos bio zasnovan zapravo i na komuniciranju preko drušstvenih mreža. Djeca i same nadolazeće generacije gube osjećaj za samim svijetom koji ih okružuje baš iz razloga jer je tehnologija obuzela sve, pa i one najmlađe. Mislim kako se djeca u svom djetinjstvu susreću sa raznim stvarima koje i nisu predviđene za njihovu dob, pa tako i kad sam četverogodišnji dječak uči slova, brojeve i susreće se sa ostalim nepredviđenim obavezama za njegove godine, protrači godine igre i zabave. Kao glavni uzrok takvih dešavanja i dječijeg susretanja sa preranim „zadaćama“ na internetu, smatram da je i sam nedostatak pažnje od strane roditelja. Smatram da se djeca čija interesovanja prelaze u tehnologiju u previše ranim godinama, kasnije mnogo više služe svim „pomagalima“ nego ona čije odrastanje nije bilo sačinjeno od baš takvih istih pomagala.

Nedavno otkrivena umjetna inteligencija je uvedena u razne, različite struke, od školstva pa do turizma... Učenici počinju da se služe raznim programima kako bi uštedili vrijeme na neku mizernu, petominutnu obavezu. Sama sam bila jedna od takvih, ali nisam imala lijepa iskustva. Međutim, ljudi čiji posao zavisi o umjetnoj inteligenciji se ne bi složili sa mnom. Ali zaista kada razmislimo van okvira, pomalo nas hvata neka vrsta jeze. Program koji nam daje informacije, baš onakve kakve smo tražili, za manje od 20 sekundi. Kada bismo pitali nekog prije pedeset godina kakva očekivanja imaju za ovu našu sadašnjost, svaki odgovor bi bio: „Leteći automobili!!“ ili neki sličan takvom. Nijedan odgovor ne bi bio onakav kakav se podudara našom realnosti. Tako ni sami mi ne znamo zapravo šta nas čega za deset, trideset, pa i sedamdeset godina. Da li će nam se cijelo društvo promijeniti u grupu robota koji međusobno saznaju informacije o ljudima iz samog prvog pogleda. Jeziv prizor nas definitivno čeka za par godina, ukoliko mi, kao populacija nastavimo omogućavati pomagalima da žive nas život dok ga mi posmatramo kroz male ekrane. Vremenom, prestat će i sam razvoj našeg pprganizma i unutrašnjih organa, kao što je mozak, zbog samog ne korištenja istih u pravilnim i predviđenim količinama.

Naravno, umjetna inteligencija i posjeduje pojedine povlastice samog sistema, no međutim sa iskorištavanjem njegove nesvjesnosti i izbjegavanjem razvijanja samog našeg organizma, u ogromnim količinama sami ćemo sebi dovesti kraj. Smatram ju korisnom u određenim količinama gdje se također i ja, kao ličnost, moram potruditi oko realizacije same obaveze bez da budem isprogramiranih postavki. Razni ljudi zamjenjuju i ljude sa umjetnom inteligencijom baš iz razloga jer socijalni život totalno zapostavljamo i ograničeni smo na samu fikciju. Smatram da nijedan čovjek nije u stanju poistovjetiti se, biti saslušan i razumjeti kao što je to sam čovjek jedan drugom, jer nijedan program nema emocije koje su itekako potrebne kod razumijevanja samog problema. Naš socijalni život smatram da je i sam bio narušen dobom korone kada smo bili zavezani i programirani kao papagaji. No, međutim, takvi smo i ostali nakon tog nezamislivog perioda. Programirani i ograničeni od ostalih ljudskih obaveza. Nesocijaliziranje i sam čin ograničavanja čovjeka na kretanje nas je i navelo na korištenje svih pomagala kada se i sama potražnja povećala. Smatram kako će nam generacijama trebati mnogo vremena da se vratimo na staro, no međutim uznapredovanjem same umjetne inteligencije, i prelaskom granica normale, doživjet ćemo i sam propast prije povratka na staro.