Teku mučni dani završetka polugodišta završne godine gimnazije. Pretvoreni su u naše kalkulacije prosjekom, čas je koji mnogima donosi priliku da se nešto izmijeni, desi, popravi. Analizira se klasični realizam u ruskoj književnosti – rasvjetljava lik Raskoljnikova. Dobrovoljaca koji žele čitati svoje eseje kao nikad. Spreman sam, čekam svoj red. Slušam riječi koje odzvanjaju učionicom i obuzima me nelagoda. Eseji zvuče dobro, analize su zvučne i mudre, riječi se ponavljanju kao da ih izgovara Eho, brbljava nimfa koju je Hera kaznila da ponavlja tudje riječi iza koje ostaje samo jeka. Pogledam svoj rad. Isti je kao i drugi – jeka , kafkijanska atmosfera. ChatGPT smo očigledno svi koristili, ali niko nije bavio AI detektorima teksta. Ni ja.
Posmatram umorno lice profesorice koja pažljivo sluša. Sebe često upoređuje sa Ćopićevim djedom Radom koji zazire od Petrakovog sata dok objašnjava svoj odnos prema savremenim tehnologijama. Odjekuju i dalje zvučne, mudre riječi, britke komparacije i citati, uranja se u lik kao da u svakom od nas čuči zaneseni književni kritičar. Razmišljam o čemu razmišlja profesorica i uzdam se da su joj AI mogućnosti nepoznate. Postaje preočito, zatvaram svesku, i u sebi odustajem od čitanja, jer mislim da poznajem profesoricu. Iščekujem, nelagoda lebdi oko mene. Iza nas je sedam eseja i sedam zadovoljnih lica koji misle da su uspjeli. Odjednom, čuje se prepoznatljiv udarac metalnog pera od sto, ponovljen u pravilnom razmaku od tri puta. Profesorica ustaje, zahvaljuje se učenicima koji su se javili; ocjenjivati, kaže, neće, samo će na tabli napisati jedno pitanje. Odgovori na to pitanje će se ocjenjivati. Na tabli polako ispisuje riječi uobličene u pitanje:
Djeco, šta je vaš krajnji horizont? Kud nas vodi AI?
Napominje da nas je u prethodnim godinama vodila stazama kreativnosti, kritičkog mišljenja, individualizma, da smo analizirajući književna djela učili o časti, sramu, poštenju i moralu i da joj se čini da smo svi zajedno negdje zakazali i to baš na ovom času. Neki razumiju pitanje, neki razočarano gledaju u svoje sveske jer im je izmakla ocjena, a baš su se trudili. Dok ih posmatram razmišljam o tim našim horizontima koji su očigledno različiti i želim odgovoriti na pitanje. Imamo deset minuta da napišemo deset tvrdnji ili pitanja koje su naš odgovor na postavljeno pitanje. Pišem:
AI nam donosi brza i laka rješenja, tačna i pouzdana, ali nas lišava kreativnosti.
AI je ozbiljna prijetnja svim umjetnostima, njenom upotrebom nestaje indivudualizam i potreba stvaranjem.
AI može svojim algoritmima da bude korisna u raznim naukama, npr. u medicini, ali kao potpora. Ona ne može da zamijeni dodir ruke anesteziologa koji vas uvodi u san pred operaciju.
Pitam se kakve ćemo filmove gledati dok čitam o štrajku američkih scenarista koji se plaše da će ih AI ostaviti bez posla?
Kako će izgledati muzika koju ćemo slušati ako se nekakvim kodovima bude stvarala? Hoće li ti kodovi pronaći put do našeg srca i stvoriti stihove: Ne boj se buke, to što čuješ, to su ruke...
Može li nešto opisano pridjevom vještačko nadvladati nešto što je nazvano prirodnim?
Gubimo li sebe dok koristimo mogućnosti AI tehnologija?
AI može biti korisna samo ako joj mi, njeni tvorci i korisnici, ugradimo vrijednosti koje su humane i altruističke jer jedino tako možemo ispuniti misiju čovječanstva
Danas smo vidjeli da je površnom upotrebom, bez nas, AI samo nespretan/nesretan plagijator.
AI nas je na današnjem času zamislila, zaintigirala, zabrinula i nadajmo se, osvijestila.
Blood sweat and tears, album Džonija Keša, ne može nastati nijednim algoritmom. Čini se da je društvo ponovo na prekretnici u kojoj svako od nas, kao folklorni junak Henri, treba da uzme u ruku čekić i usmjeri ga protiv parne mašine i u toj želji da dokaže nadmoć čovjeka nad strojem tragično umire ili da prigrabi taj parni stroj i napreduje uz njega.
Odgovor nas, zasigurno, čeka u budućnosti.