U ubrzanom tehnološkom dobu, izraz umjetna inteligencija nije samo termin iz naučne fantastike. On označava ključni stup savremenog društva. Kako se digitalni pejzaž neprestano transformira, umjetna inteligencija, naša cjenjena AI postaje srednji vezni igrač, fudbalskim jezikom rečeno. Oblikuje način na koji živimo, radimo, učimo i interagiramo se s okolinom. Njezina sveprisutnost i uticaj prožimaju sve aspekte našeg svakodnevnog života, od pametnih uređaja u kućanstvimaa do naprednih algoritama u industriji i medicini. AI je došla tiho i u nama promijenila sve! Umjetna inteligencija nježno, ali nezaustavljivo stupa na scenu života, pleše svoj ples, suočavamo se s pitanjem: „Kako zamišljam budućnost?" Između silovitih promjena i digitalnih transformacija, teško je pronaći mir u svojim vizijama. AI i ja, AI i ti, AI i čovječanstvo, započeli smo plesnu igru. Nije to Andrićeva i Askina igra, nego najvatreniji tango, šahovska partija u kojoj bi barem pat bio dobar ishod.
Tehnološki vrtlog uvukao nas je u svoj omamljujući ples, ostavljajući nas izgubljenima u labirintu brzih promjena. U središtu ovog vrtloga, središtu moje nesigurnosti, nije samo struktura budućnosti već i gubitak suštinskih vrijednosti koje nas čine ljudima. Usprkos tome, svjesna sam, promjene su nužne, a umjetna inteligencija, smjelim i odvažnim, vatrenim koracima tanga oblikuje nove staze društva. Iako AI pleše pod parolom besplatno, pitam se jesmo li svjesni cijene koju ćemo platiti. Ovdje je jasno ko pije, ko plaća. Recepti naših baka, nena, ti dragocjeni zapisnici ukusa iz prošlosti, ti čuvari ličnosti sada se gube u dijagramima algoritama, a čarolija ručno rađenih poklona blijedi pred instant zadovoljstvima digitalnog doba. Eto čime ćemo platiti brzu konzumaciju! I dok tehnološki napredak otvara nova vrata, mi se smiješimo srdačnoj dobrodošlici u svijet koji radi na klik strahujući da nismo izgubili nešto bitno, dodir ljudske duše i snalažljivost koja je čuvala toplinu našeg društva. Ova nesigurnost u viziji budućnosti, s dozom nostalgije za prošlim vremenima, postavlja nas pred izazov da promišljamo ne samo o tehničkom napretku već i o očuvanju onih suptilnih niti koje ljudsku egzistenciju čine ispunjenom i značajnom. U tihom baštinjenju budućnosti, gdje vjetar tehnološkog napretka njiše korijenje naše svakodnevnice, postavlja se pitanje sudbine zanata i umijeća koja su nekada bila pečat ljudske egzistencije. Hoće li trgovci, bankari i automehaničari biti potisnuti u zaborav, zamijenjeni hladnim, preciznim rukama robota? To pitanje, kao melodična notica, odjekuje u tišini. Usprkos sveprisutnoj simfoniji tehničke briljantnosti izdiže se jedan neuhvatljiv ton, krešendo ljudske duše. Nema sumnje da se neki od naših poslova lako mogu zamijeniti jednom rukom robota, gdje besprijekornom preciznošću nadmašuju naše sposobnosti. Usprkos tom virtuoznom tangu tehnologije, postoji nešto što ostaje izvan njenog dosega, nešto što se ne može programirati ili replicirati. Tajanstvena sila koja pulsira u svakom od nas, duša i um. Duša čini svakog pojedinca jedinstvenim nositeljem emocija, iskustava i dubokih refleksija koje algoritmi ne mogu oblikovati. Unutar tih skrivenih prostora leže kreativnost, ljubav, saosjećanje i neopisive nijanse ljudskog iskustva koje čine naš svijet jedinstvenim. AI je divna, potrebna, ali ne smije nas pokoriti u ovom tangu, mora nam biti ravnopravan partner. Moramo joj pokazati odlučnost. AI i neprocjenjivo bogatstvo i raskoš čovjeka samo zajedno mogu ići pod nazivnik napretka. Umjetna inteligencija može raditi mnoge stvari koje čovjek ne može, ali nikada neće dosegnuti onu neprocjenjivu tajnu koja kuca u čovjekovim grudima. U tajanstvenoj dubini ljudskog postojanja leži ključ opstanka čovječanstva u svijetu u kojem tehnologija polako postaje vladar. U nepreglednoj šumi tehnološkog napretka, gdje svaki korak predstavlja skok u nepoznato, izgleda kao da smo se izgubili u labirintu samih sebe. Umjetna inteligencija raste, mijenja oblike i postaje nezaobilazna činjenica našeg svakodnevnog života. Dok ona grabi prema naprijed, čini se da ljudi, ta čudesna bića kojima je osovina emocija i san, stoje ukopani u mjestu. Gdje nestade ljudskost, radost, veselje? U trci s vremenom, zaboravili smo da pravu vrijednost čini mnoštvo sitnica koje ne mogu biti umjetno stvorene.
Ne želim balansirati između riječi kao na rubu tanke žice, ali istina je da život nije crno-bijeli roman, a naša AI nije crni lik. Esencija umjetne inteligencij nosi brojne vrline koje se kroz vrijeme razotkrivaju, čekajući da zablistaju u svojoj punini. U ovoj digitalnoj eri, moramo priznati da nam ta sila donosi nemjerljive koristi. Osjećam tu pomoć, tu prisutnost. Ona je moj neumorni saputnik, omogućava mi da istražim prostranstva znanja s lakoćom, olakšava obrazovanje. Voljela bih da naši profesori pokažu više hrabrosti i udruže snage s AIom, izađu u susret promjenama, a mi, opet, da uključimo malo više promišljanja kad, koliko i gdje da bude dobrodošla u naš život. Postaje vodič kroz beskrajne rijeke informacija. Nije to uopšte tako loše, zar ne? Sabravši prednosti i nedostatke vidimo da tango dobiva svoj ritam i smisao.
U umnoženim zracima budućnosti, srce pulsira s neizvjesnošću, proganjajući me vizijom u kojoj umjetna inteligencija nadilazi granice ljudskog znanja. Kao putnik u vremenu, osjećam kako se u mom umu odvija epski rat dviju veličina koje trenutno oblikuju svijet - čovjeka i robota. Hoće li ljudsko postojanje izgubiti svoj smisao, hoće li biti pregaženo u bujici nemilosrdne tehnološke nadmoći? U tom ratu, gdje su umovi čovjeka i stroja postavljeni jedan protiv drugog, sukobljavaju se dvije esencije - ona koja ima sposobnost stvaranja, osjećanja, i razumijevanja i ona koja pokazuje suho umijeće izračunavanja. Pitanje ko će izaći kao pobjednik iz ove bitke postaje pitanje ne samo o sudbini ljudske vrste, već i o srži onoga što znači biti ljudski. Mi, ljudi, s jedne strane navijamo za svoju vrstu, dok s druge strane, djelima, skloni smo dodjeljivati poene robotima.
Neka umjetna inteligencija bude partner, a ne zamjena. Neka se te dvije sile isprepletu, stvarajući harmoniju između tehničkog i ljudskog. Iako cijenimo korake koje tehnologija čini naprijed, ne smijemo zaboraviti njene zamke, niti sve korake koje je ljudsko u čovjeku napravilo kroz hiljade godina. Hoće li ova savršena pomoćnica postati zamka u kojoj ćemo izgubiti vlastitu sposobnost razmišljanja i istraživanja, ili će nas potaknuti da dosegnemo nove vrhunce ljudske kreativnosti? Umjetna inteligencija nosi obećanje i izazov, a mi smo ti koji će odabrati put kojim ćemo kročiti u suptilnoj plesnoj igri između tehnologije i ljudskosti. Tango! AUREA MEDIOCRIATIS!