Obično se proljeće vezuje za buđenje prirode, rađanje novih mogućnosti i prilika, novih pogleda, a baš se kao takvo često u književnosti koristi kao alat za stvaranje korelacija i igri riječi, što ih čovjek, kao biće sposobno za razmišljanje, može izvesti. Postoji li onda i proljeće uma? Postoji li mogućnost promjene pitanja i odgovora, pogleda koji nas navode na razmišljanje i teško preturanje vlastitih ideja i pupoljaka koji će se, procvjetavši, pretvoriti u nešto mnogo veće? „Um je aspekt intelekta i svijesti doživljen kao kombinacija misli, percepcije, pamćenja, emocija, volje i mašte, uključujući i sve nesvjesne kognitivne procese.“ – kaže Wikipedija, slobodna enciklopedija u kojoj se činjenice i više nego često mijenjaju i bivaju sve netačnije, a sve to zbog čovjekovog samoubjeđenja da posjeduje um vrijedan pohvale i misli vrijedne dijeljenja.
Definicije su noćna mora svakog učenika, ono što se na testovima najviše prepisuje jer je svačiji um u mogućnosti uraditi navedeno - prepisati tuđe misli koje je neko preoblikovao u riječi. Ne postaje li to onda zima? Hladna i pusta zima uma koji biva zaleđen od nemogućnosti da pogleda izvan okvira, zaleđen nemogućnošću da ostvari već navedenu kombinaciju percepcije i mašte? Cijeli svijet i sve njegove tajne, skupe se u okvir onog pitanja na testu, a dodatnu hladnoću zimi pojačava i kvadratić s bodovima koji ne dopušta proljeće, ne dopušta cvjetanje, pritišće svojom hladnoćom i ledi sve one populjke koji nemaju priliku procvjetati. Često na testu dolaze različite ideje, ali rijetko koja u vezi sa samim gradivom; meni, najčešće, ideje o utopiji uma i misli. Postoji li utopija uma? Da li je ona ista kao i ovo zakašnjelo proljeće? Navodi li to stanje čovjeka da napravi nešto poput umjetne inteligencije? Stanje – bespomoćnost razmišljanja, nerazvijenost ideja i okupiranost nebitnim. Pitajući sebe, odlučila sam da pitam i samu umjetnu inteligenciju šta ona kaže o sebi, šta je ona zapravo. ChatGPT odgovorio je: „Funkcionišem na osnovu velike količine podataka prikupljenih s interneta, knjiga i drugih izvora. Važno je napomenuti da, iako mogu pružati korisne informacije i podršku u mnogim slučajevima, ja sam program i nemam svijest ili stvarno razumijevanje kao što ga ima ljudski um. Moj rad se zasniva na obradi podataka i generisanju teksta na temelju obrazaca koje sam naučio tokom treninga.“
Uprkos tome što i sama aplikacija upozorava na nepouzdanost podataka koje daje, sigurno je kod 95% učenika ovo ubjedljivo prvi sajt na spisku njihovog internet pretraživača. Ovdje dolazi do korelacije sa psihologijom i teorijama o potcjenjivanju vlastitog uma i razmišljanja. Naime, uvijek mislimo da je naše mišljenje netačno, da je internet upravu i da nema razloga da navedeno ne bude tako. Pročitavši jedan Einsteinov citat, shvatila sam da razmišljanje nije proces nego stanje. Stanje u kojem se dešavaju procesi. Razmišljanje je, zapravo, navika. Upravo zato zima uma nastaje kada dođe do stanja lijenosti. „U neko doba života čitanje previše odvraća um od njegovih stvaralačkih mogućnosti.“ (Albert Einstein). Samu potvrdu ove hipoteze možemo pronaći u navedenom odgovoru umjetne inteligencije koja je rekla da se njen rad temelji “na obrascima naučenim tokom treninga”, a trening je ništa drugo nego navika i ustrajnost. I samo proljeće je stanje sačinjeno od procesa, baš onakvih kakvi se dešavaju izlaskom i oslobađanjem uma iz stanja hladne zime. Zaključit ćemo da je upravo ovo razlog nemogućnosti učenja definicija napamet i prirodna potreba čovjeka, tj. učenika, da datu razloži u svojim mislima, jer je usmjeravanje uma u samo jednom pravcu put bez povratka. Tek kada je um u potpunosti opušten, moguće je vidjeti sve njegove sposobnosti. Upravo zato je i test samo prikaz stresa učenika u datom trenutku. Umjetna inteligencija nema svijest ni samopouzdanje, niti ima sposobnost prosuđivanja i življenja izvan okvira; nema ni proljeće ni zimu, uvijek je u nekom međuprostoru gdje nema pogleda. Možda se zato najveće ideje javljaju u prirodi, jednostavnom i tako harmoničnom prostoru? Možda su zato romantičari inspiraciju pronalazili u njenim silama i tu opisivali svjetsku bol? A možda je i baš zato matematika jezik univerzuma? Sve je jako jednostavno kada se zapitaš, pa i pitanje na testu može biti isto. Do monologa biti ili ne biti, tj. vjerovati ili ne, dolazi se kada se misli opet vrate u onaj okvir, kada opet dođe zima i kada nemamo nimalo vjere u sebe. Dodatnu težinu i udarac u borbi koju u tim trenucima vodimo sa samima sobom dodaje i program za prepoznavanje odgovora koje je dala umjetna inteligencija. Onda svoju inteligenciju, ono po čemu se razlikujemo od drugih bića, spuštamo na najniži mogući nivo, a trebali bismo pokazati koliko se možemo uzdići. Našim profesorima problem ne predstavlja samo iskorištavanje mogućnosti umjetne inteligencije, već naše potiskivanje vlastitih mogućnosti i tumačenja koja su daleko iznad onih koje nam AI može pružiti.
Čovjek je biće sa srcem, tom malom ali tako snažnom pumpom koja potiskuje kako krv tako i emocije i osjećanja, ono najljepše u nama. Upravo tako - srce je pumpa koja ne prestaje da radi, ne prestaje da šalje neke nove vibracije mozgu. Mozak ih onda pretvara u ideje, neprekidno razmišlja o najboljim i najlakšim načinima izvođenja te vibracije podstaknute okolinom čovjeka, turbulencijama kroz koje on prolazi i svim morima koja ga talasaju. Zar je to uporedivo? Zar se jedan čip može uporediti sa remek-djelom kakav je čovjek? A kako će i moći kada ga je čovjek osmislio i napravio, i on je sam bio rezultatom onih talasa i potresa duše i tijela. Sigurno vam je poznato kako je kada vam traže da se opišete u tri riječi, i sigurno znate koliko je to težak zadatak, ali zar je moguće opisati u samo tri riječi toliko kompleksno biće? Tako nije ni moguće u nekoliko sekundi dobiti odgovor jednak onome o kojem čovjek razmišlja godinama, koji raščlanjuje na prostije faktore i uproštava ne toliko sebi koliko svojoj prirodi, duši i osjećajima.
Čovjek je sila, i ne može napraviti nešto naprednije od samoga sebe, a na kraju, ne bi to sebi ni dopustio. Takvi smo mi ljudi, žudimo za nečim i jurimo to kao da ne postoji ništa drugo, sačinjeni od zemlje u koju ćemo se u konačnici opet vratiti, ispunjeni dušom koja će se na kraju uzdići kući. Ne možemo se pokvariti, možemo samo vehnuti kada na kraju, od onog pupoljka sa početka, ostanu samo latice koje smo za života njegovali. Po tim laticama ljudi će nas pamtiti. Imamo trajnu memoriju, pamtimo sve što nam je potrebno, ali najviše ono što nije, najviše uvrede i komplimente. Nemamo autocorrect pa da odmah greške ispravimo, već moramo dobro pogriješiti da bismo se opametili i na tim greškama naučili. Svaki čovjek je dijete svojih postupaka i baš zato umjetna inteligencija neće nikada dostići naš nivo. Nikada se neće od čipa prirodno razviti robot kao što se iz pupoljka razvije cvijet. A svaki cvijet u svoje proljeće, u to duboko vjerujem!