"Dobro jutro, poštovani gledaoci dnevnika. Sjećate li se kada ste prvi put bili u lunaparku? Nažalost, današnji dan ostat će u lošem sjećanju mnogoj djeci. Naime, danas u 7 sati ujutro došlo je do kolapsa svih postavki jednog lunaparka u Bosni i Hercegovini. Na sreću nema stradalih, a kako saznajemo, konstrukcija lunaparka bila je programirana od strane AI-a..."
"Dobar dan, poštovani gledaoci dnevnika. Danas su profesori u svim školama u Bosni i Hercegovini izgubili posao. Već od sutra, umjesto njih, djecu će učiti izvjesni program AI instaliran na računarima u učionicama..."
"Dobra večer, poštovani gledaoci dnevnika. Danas je dan velike promjene. Naime, ovo je posljednji dnevnik, koji će voditi čovjek. Sutra ujutro, poštovani gledaoci, o vijestima iz naše zemlje, regije, ali i svijeta, izvještavat će vas robot sa umjetnom inteligencijom..."
Ponedjeljak. Utorak. Srijeda. Četvrtak. Petak. Subota. Nedjelja...
Sjećate li se kada ste prvi put bili u lunaparku? Dok ovo pitanje postavljam i onom najskrovitijem, najbezbrižnijem i najiskrenijem djeliću moje duše, onom koji se unutarnjim djetetom zove, nemirni talasi mašte nose me na veliko prostranstvo gdje na tlu leže dva čarobna štapića. Na jednom piše "Realnost", a na drugom "Savršenstvo". Zamahnuvši sa oba štapića istovremeno, čarobna prašina snova ispred mene iscrtava dva lunaparka. Staklaste oči djeteta u meni, u kojima su, kao u ogledalu, preslikane jarke boje i sjaj bliceva ukrasnih lampica lunaparka, usmjeravaju moje noge prema ulazu, gdje stoji tabla sa natpisom "Realnost - naplaćuje se", dok lunapark sa natpisom "Savršenstvo - besplatno", koji je osvijetljen tek ponekom uličnom svjetiljkom, ostavljam po strani.
Lunapark "Realnost" posvuda je ukrašen lampicama koje svijetle svim bojama duginog spektra, na sve strane odzvanja glasna zabavna muzika, koja kao da poziva znalce da uskoče u svoje plesne cipele. U ovom carstvu boja, različite note, koje napuštaju usne zvučnika koji pjevaju u horu i stoje poredani u krugu oko postavki u lunaparku, nadjačavaju šapat gostiju i uzbuđeni povici djece. Sa grupom druge djece dočekam svoj red na svakoj od vožnji u lunaparku.
Prvi je tobogan koji ima jednu polomljenu stepenicu sa strane sa koje se penje, ali spust vodi u bazen šarenih loptica od čiju se ustreptalu površinu prelamaju zrake noćnih vodilja ove oaze zabave. Penjući se uz tobogan, pred očima su mi bljesnule slike svake pogreške koju sam napravila kada sam učila da vozim bicikl, role, da plivam... Spustivši se niz tobogan, slike sa pogreškama zamijenile su slike sa uspjesima svih aktivnosti koje sam naučila.
Zauzimam svoje mjesto na drugoj vožnji, voziću koji se usporeno, potpomažući se drvenim štapom, vrti u krug, time dočaravajući kako je zub vremena narušio njegovo zdravlje. Ipak, i uz zastajkivanja i nagle trzaje, koje vozić često pravi, a koji bi samo neznalcu djelovali kao da se vraća unazad, oni pravi ljubitelji "Realnosti" znaju da vozić samo upire štapom jače i uz doboko urezane bore smijalice - ide naprijed. Dok sjedim na sjedištu, kroz prozor ovog vozića, gledam predstavu koja se igra na pozornici putujućeg pozorišta - osnovna škola, srednja škola, takmičenja, nastupi... Svaka loša ocjena, svaki netačno urađen zadatak iz matematike, fizike ili hemije, svaka nepročitana lektira, navode me da, zajedno sa vozićem, uprem štapom jače. Tada, i vozić i ja krenemo ponovo naprijed.
Došao je red na posljednju vožnju, svima najdraži i najimpresivniji - ringišpil. Vezavši sigurnosni pojas, ovaj vrtuljak uspomena, snova i uspjeha podiže me do prostranstva, koje se čini tako blizu oblacima i zvijezdama, da su šapat, graja i muzika sa tla jedva čujni. Svaki decibel pjesama, koje me povezuju sa tlom, u potpunosti je nadjačan škripom lanaca, koji su raširili svoja krila sa sjedalima na kojima se vozimo, u svom najvišem letu. Preplavljena emocijama, dok u visinama pred očima gledam film svojih uspjeha, popraćen aplauzom emocija u mojoj duši, otvorivši oči, zabljesnuli su me osmijesi na licima sve djece koja se sa mnom voze na ovom vrtuljku sreće.
Odlučivši dati šansu i lunaparku "Savršenstvo", također odlazim na svaku vožnju, koja je mnogo brža u poređenju sa onim u "Realnosti", bez prekida i zastajkivanja, ali i bez svjetala i ustreptalih lampica. Muzika u ovom lunaparku je uvijek ista: u dvočetvrtinskoj mjeri, u dinamici piano i tempu andante. Ispred svake postavke, stoji tabla sa njenim opisom u boldiranom fontu. Table su ugovori o izgradnji novog svijeta, koji je, u jednom uglu, potpisala AI, a u drugom uglu, na praznoj liniji, ona čeka moj potpis, da joj u toj izgradnji pomognem kao njen vjerni saradnik, a ona će moj potpis umrljati svojim pečatom.
Na svakoj vožnji na kojoj sam bila, vidjela sam ubrzanu retrospektivu svojih uspjeha, bez i jedne pogreške. Otišavši na impresivni i savršeni ringišpil, koji se vrti toliko brzo da ne mogu otvoriti oči kako bih ugledala osmjehe druge djece, koja također gledaju filmove svojih uspjeha, moje srce shvatilo je da na sve te table ne mogu staviti svoj potpis i da bih, umjesto toga, radije platila cijenu svojih pogrešaka za zabavu u "Realnosti".
Kako bi bilo da od ova dva lunaparka napravimo novi - bolji, najbolji? Iskoristimo brzinu, snagu i inovaciju iz "Savršenstva" i dodajmo ukrase, lampice i boje iz "Realnosti". Nazovimo ga "Život", a ugovore bacimo na otpad. "Savršenstvo - AI" je vrlo zastarjela inovacija, jer vidi crno-bijelo, u kontrastu. "Realnost - djeca, roditelji, profesori, doktori, sportisti... - LJUDI" gledaju u bojama, a katkad im srce zakuca jače radi onog djelića duše koji se ne može isprogramirati.
Zamislimo da je svaka vožnja u lunaparku san, a red ispred neka je red djece i ljudi koji sanjaju isti san - da se vinu u visine i lete dugo i visoko, kao na ringišpilu. Mi ljudi, budimo ti koji ćemo ostvarenje tih snova jedni drugima omogućiti, a ne nekakva, cijenjena AI. Budimo mi ti koji ćemo svjedočiti našim uspjesima, koji ćemo uz osmjehe konstruisati naš ringišpil. Neka AI bude vjerni član posade našeg broda, ali neka kormilo bude uvijek u našim rukama. Letimo raširenih krila dok ih mi sami ne odlučimo skupiti, jer znam da je moja mašta iskrena dok mi govori, da je u zabavnom parku snova, koje su ljudi sanjali, koje i dalje sanjaju, umjetna inteligencija ringišpil koji se prebrzo vrti.
Hajmo ispočetka. Ponedjeljak. Utorak. Srijeda. Četvrtak. Petak. Subota. Nedjelja...
"Dobro jutro, poštovani gledaoci dnevnika. Jutros se nekoliko stotina ljudi okupilo na plaži, te su uz pomoć robota, koji su programirani od strane AI-a, očistili od smeća nekoliko kilometara obale..."
"Dobar dan, poštovani gledaoci dnevnika. Od danas će nastava u svim školama biti praćena dodatnim sadržajima i zanimljivostima na računarima u svakoj učionici preko programa AI, a djeca, koja su onemogućena fizički prisustvovati nastavi, moći će istu pratiti od kuće također putem ovog programa..."
"Dobra večer, poštovani gledaoci dnevnika. Večeras je otvorenje novog lunaparka "Život", kojeg su konstruisali najbolji inžinjeri u Bosni i Hercegovini uz pomoć umjetne inteligencije, te je ovo prvi lunapark ovakvog tipa u regiji..."
Ovako zvuči mnogo bolje, zar ne?