Umjetna inteligencija je jedna od boljih stvari koje su se ikada desile čovječanstvu. Mnogi se sa tom tezom duboko ne slažu, ali smatram da rasprava oko nečeg toliko moćnog u gotovo svim mogućim aspektima ne može biti previše produktivna, niti ikada završiti sa jasnim zaključkom i istim mišljenjem. Doista mišljenje o nečemu poput umjetne inteligencije teško zavisi o načinu na koji pojedinac koji formira to mišljenje posmatra svijet oko sebe i život u njemu. Sve se to svodi na onu istu staru analogiju - da li je čaša poluprazna, ili je ipak polupuna?
No, u negativnoj percepciji o umjetnoj inteligenciji leže dva ključna problema koji ljude čine odbojnijim prema nečemu što može u velikoj količini unaprijediti čovječanstvo. Za početak ću ukratko predstaviti prvi - manjak reciklaže.
Vodeći brojne razgovore o umjetnoj inteligenciji kako sa vršnjacima koji su istinski zainteresirani za nauku, u koje se i sama na neki način ubrajam, tako i sa prijateljima i poznanicima koje nauka nikada nije intrigirala, te čitajući brojne članke o umjetnoj inteligenciji, uočila sam jedan naizgled banalan, ali zanimljiv detalj. Gotovo sve osobe formiraju mišljenje najviše na osnovu krajnjeg rezultata - što je u neku ruku sasvim logično, te nešto manje na osnovu količine znanja o umjetnoj inteligenciji. Oni koje nauka zanima dublje će istraživati polje. Oni koje nauka ne zanima pročitat će članak koji u većini slučajeva nije prilagođen široj narodnoj masi, te koristi napredne pojmove za koje većina stanovništva nikada nije ni čula. Onda će pročitati statistike koje govore o tome koliko je negativna posljedica korištenja umjetne inteligencije ne govoreći o načinu korištenja, pa će na osnovu kompleksnosti te krajnjeg rezultata doći do ličnog stava po pitanju umjetne inteligencije. Onima kojima je tehnologija strana, osjetiti će određenu dozu podsvjesnog straha jer je čovjeku prirodno da osjeća strah od nepoznatog. Ono što je u ovome svemu najvažnije je krajnji rezultat.
Rasprava o umjetnoj inteligenciji, koja se po većini kriterija ubraja u napredak čovječanstva, slična je pitanju o ljudskoj ugroženosti od strane lijekova, pomoću kojih je istrijebljen ili stavljen pod kontrolu veliki broj različitih, nekada smrtonostih bolesti, samo zato što mogu ubiti čovjeka ukoliko se nepravilno koriste. Da li su lijekovi krivi što ljudi ne znaju da ih koriste u prave svrhe, ili barem što njihova upotreba nema adekvatnu regulaciju? Ako je neko koristio olovku da ubode ili povrijedi prijatelja, da li to znači da olovke treba izbjegavati iako mogu biti vrlo korisne?
Ovakav način posmatranja svijeta zaista podsjeća na korijen problema sa kojim se suočavamo po pitanju otpada i manjka njegove reciklaže. Da li predmet ima dobru svrhu? Da li je predmet u funkciji? Ako nije, baca se, te se kupuje novi. Niko ne razmišlja o svim mogućim novim upotrebama istog predmeta! Ako nešto ima negativne posljedice, da li ga je moguće prilagoditi tako da ima samo pozitivne posljedice? Mentalni sklopovi ljudi prije nas nikad nisu prihvatili bacanje čak ni najmanjih komadića neupotrebljivih stvari uvjereni da sve može imati svrhu čak ni ako u početku nije bilo namijenjeno za tu svrhu. Iako ovakvo poređenje možda naizgled nema nikakve veze sa umjetnom inteligencijom, veza se da intuitivno uočiti. Smatram da je sposobnost da se korištenje bilo kojeg predmeta, ideje ili čak sistema prilagođava i mijenja tako da se iz nje izvuče maksimum jedna od ključnih vrlina i načina razmišljanja koje moja generacija mora ponovo usvojtii, kako bi se koncepti poput umjetne inteligencije i njihova primjena bolje shvatili, što bi dugoročno dovelo do napretka vrtoglavom brzinom.
Naravno, kako ništa u ovom svijetu nije savršeno, dovođenje upotrebe bilo čega do savršenstva bila bi utopija. Prednost manjka savršenstva je sav neograničen prostor za napredak, što pruža neizmjeran optimizam u svijetu nauke.
U nastavku govorimo o drugom problemu u negativnoj percepciji o umjetnoj inteligenciji – inerciji u ljudskom uvjerenju.
Kao jedna od osnovnih mana kada je u pitanju umjetna inteligencija navodi se kao primjer upotreba AI-ja u školstvu. Učenici koriste umjetnu inteligenciju za pisanje lektira, odgovaranje na pitanja iz historije ili nekog drugog predmeta koje je profesorica zadala za zadaću, itd. Svijet se brine da li će djeca biti sposobna da žive i rade i napreduju, ako za takve stvari koriste olakšice. Ne samo zbog djece, već se svi brinu kako će uopšte svijet da izgleda ako ljudi počnu koristiti neke olakšice.
Kao prvo, uzmimo u obzir neke izume iz prošlosti. Brinuti se o opstanku čovjeka samo zato što je prestao da ručno obrađuje poljoprivrednu zemlju jer će izgubitit te sposobnosti i oslanjati će se na mašine sada izgleda kao smiješna briga, zar ne? Korištenjem kalkulatora, čovjek ne vježba više dijeljenje, množenje, oduzimanje i sabiranje. Da li je svijet usporio od tad? Da li su ljudi prestali da napreduju? Čak naprotiv, korištenjem olakšica, nekada prije kalkulatora ili traktora, a danas umjetne inteligencije, čovjek dobije više vremena za naprednije poslove, kao potraga za odgovorima u nauci koje još niko nije našao. Vremena, potrebe čovjeka i način na koji on živi se mijenjaju, ali ljudski um ostaje inertan sa uvjerenjem da je jedino ispravno ono na što je naučen i navikao. Zašto ne bi postalo ispravno da se umjetna inteligencija bavi stvarima za koje je sposobna, kao što je odgovaranje pitanja na koja su odgovori vrlo očiti i nalaze se u tekstu iznad, a da učenici potiču maštu i radoznalost na nove inovativne načine, te ciljaju na nešto više? Sam izum umjetne inteligencije pokazatelj je koliko su ljudi zapravo sposobni i kakve u dobrom smislu strašne izume mogu da osmisle i naprave.
Osim toga, danas je nauka toliko napredna, a u budućnosti će biti još naprednija, tako da bi čovjeku trebalo mnogo više godina nego što ima na raspolaganju da ručno nauči i izoštri sve moguće vještine na putu do nekog novog saznanja, da mu na kraju ne bi ostalo dovoljno da nešto novo otkrije. Također je bitno ukazati na drugu činjenicu - čak i onda kada obični ljudi nisu imali nikakav pristup nauci, bilo je onih koje je radoznalost vodila do samog kraja. U svakoj generaciji će se naći neko ko želi i ko ne želi napredovati. To je pitanje ličnog izbora. Neko ko bira koristiti umjetnu inteligenciju samo da bi ljenčario, ima svoje razloge za to. Sa druge strane vidimo mnoštvo studenata i učenika koji također imaju pristup nečemu poput ChatGPT-ja, ali oni ipak biraju samostalno raditi na nekim zadacima koje smatraju potrebnim i zanimljivim. Zbog toga ne smatram da bi prisustvo umjetne inteligencije u obrazovanju trebala biti velika briga, već naprotiv olakšica koja će učenicima koji istinski teže ka novim saznanjima pomoći pri savladavanju prepreka u toku obrazovanja. Odgovor i pravi problem po pitanju umjetne inteligencije u obrazovanju se možda krije u razlogu zašto učenici imaju potrebu da koriste ChatGPT. Dakle, krivca ne treba tražiti u umjetnoj inteligenciji, već u načinu i vremenu stimulacije dječijeg i ljudskog intelekta. Činjenica da se sam obrazovni sistem nije značajno mijenjao čak od vremena prije postojanja interneta na ovom području pa do sad možda krije odgovor u sebi. Vrijeme teče, sa vremenom dolazi novi svijet sa novim okolnostima. Ljudska slabost, odnosno tendencija za koju znamo da nije ispravna ne može biti opravdanje zašto bi tako napredna tehnologija bila pogubna za društvo. Svi kao pojedinci moramo znati zašto radimo to što radimo i koji nam je krajnji cilj. Odbaciti tako velike prednosti koje ona nosi zbog manjka osjećaja svrhe i željom za pukim postojanjem bez pravca ili smjera u kojem se kreću, ograničava one koji vide bezbroj različitih uzbudljivih mogućnosti u moru neistraženog i neotkrivenog.