Nož sa jednom oštricom. To je prvo na šta pomislim kada neko spomene vještačku inteligenciju. Neki bi upotrijebili izraz mač sa dvije oštrice, ali moj nož ima samo jednu. Mi, ljudi, smo ti koji taj nož konstantno zarivamo u sebe i okrećemo ga unutra iznova i iznova dok potpuno ne iskrvarimo. Tek kasnije shvatamo da je ta krv nepovratna, sliva se niz nas i odlazi zauvijek. Ta žarko crvena tečnost nam para oči. Ona je znanje koje polako, ali sigurno curi iz našeg uma, i mi smo jedini krivci koji smo toliko okrutni da samima sebi to oduzmemo.
Na prvi pogled, vještačka inteligencija nam se čini zaista korisna. Može da nam posluži, ali samo u svakodnevnom životu. Pomaže nam da uštedimo nešto malo vremena od naše svakodnevnice, ali šta će nam to vrijeme, ako smo zarobljeni u površnosti i ne znamo da ga iskoristimo? Vještačka inteligencija nas, doista, uči svemu što možemo zamisliti: kako napraviti kolač od mrkve, kako na jednostavan način napisati esej od 3000 riječi, kako na svoju sliku dodati našu ljubav iz snova. Pokazat će nam toliko toga, ali zapravo neće nam pokazati ništa. Neće nam moći pomoći da to ušteđeno vrijeme zapravo iskoristimo. Ona lijepo zareže samo površinu, baš kao i samo jedno sječivo, ali prava bol počinje nešto kasnije. Ono što je unutra mi ni sami ne znamo, jer se nismo usudili da zarežemo malo dublje. Takvi smo lažni hedonisti mi ljudi, prije ćemo uživati u onome što nam se ponudi, a nećemo ni pokušati da naučimo zarezati malo dublje. Krpit ćemo tu ranu koju ne vrijedi liječiti, jer stvorit će se njih još deset, petnaest, pedeset. Na kraju ćemo prestati i da brojimo. Vještačka inteligencija nas uči svemu što mi mislimo da želimo, a ne onome što nama zaista treba. Uči nas onome što mi već znamo. Nažalost, najbitnije ostaje zaboravljeno. Jedino još ostaje da nas nauči kako da koristimo vlastiti razum i kako da se suočimo sa životom. To je razlika između čovjeka i kompjutera: kako nešto bez razuma da nas uči razumu, bez života životu?
Jednom kada počnemo da krvarimo, tom rijekom krvi ne odlazi samo znanje, vještačka inteligencija nam time uzima i zadnju sponu hrabrosti da se usudimo naučiti. Stavlja nas u okove vlastitoga uma, čiji ključ je u našim rukama. Mi smo ubojice našeg razuma, a čovjek koji nema hrabrosti je kao čovjek koji ne zna kako da živi. Ne možemo da se usudimo znati, pa ne bismo se onda usudili ni živjeti. Postavimo onda sami sebi izbor: Da li se osloboditi ili ostati ležati u vlastitim izgubljenim prilikama i mogućnostima? Ljudi su, na kraju krajeva, racionalna bića i samo mi i možemo odgovoriti na ovo pitanje.
Jednom kada vještačka inteligencija preuzme čitav naš um: mi više nećemo biti svjesni, i neće nas biti strah. Treba da nas bude strah, jer ponovo uzimamo u ruke knjigu koja je davno ostavljena i nastavljamo da je pišemo. Radimo protiv sebe samih. Ponavlja nam se neka daleka historija gdje je čovjek bio tek obično živo biće, koje ne zna da posluša svoj unutrašnji glas. Umjesto da učimo iz prošlosti, počinjemo da slušamo par riječi na ekranu, ali vještačka inteligencija može samo to da nam i ponudi. Ona se neće plašiti za nas, niti će se boriti umjesto nas. Veliki filozof Kant jednom nam je pokazao da je svaki čovjek slobodan, ne zato što je takav rođen, već zato što je rođen sa slobodom svoje odluke. Da li onda ti okovi u koje nas vještačka inteligencija stavlja zaista postoje ili smo ih mi zamislili u našoj glavi? Da li nam je um okovan? Ne dopustimo da bude jer se nismo usudili da znamo. Usudimo se znati, jer samo tako nam ostaje vjera u ljudsku sposobnost da sami nađemo put. Tek tada smo sami sebi postali vještačka inteligencija.