– Je li me strah? Da li uopće trebam strahovati, a strahujem? Čega se tačno plašim? Da li se plašim robota, programa kojeg je čovjek napravio ili se plašim čovjeka koji je to napravio?
Puno je pitanja u mojoj glavi, a veoma malo odgovora. Misli mi se kovitlaju u nekom nepoznatom smjeru i svaki put kad pomislim da koristim jedan od izvora umjetne inteligencije, prvo sebi obećam da ću to i naučiti i postavim pitanje: „Da li ću ja zaista ovo naučiti kad mi Al na dlanu servira potrebne informacije?“
Hm, umjetna inteligencija? Zašto mi kroz glavu munjevito prođe misao o tome da roboti mogu jednog dana pokoriti svijet? Ne znam, vjerojatno previše mislim o tako neobičnim scenama iz filmova i tim virtualnim programima. Ponekad mi se učini kako sam uplovila u more stereotipa o umjetnoj inteligenciji. Možda je samo ovo neki loš scenarij u mojoj glavi o ratu robota i ljudi, ratu stvarnog i virtualnog svijeta, ko zna?! Da budem iskrena, ovaj moj strah zapravo proizilazi od tuge. Sad se sigurno pitate kakve tuge i o čemu ona zapravo priča? Tuga za danima kad nam informacije nisu bile na dlanu servirane. Momenat kad smo izgubili čar i nit za istraživanjem, za čitanjem knjiga i potrebu za odlaskom u biblioteku, potrebu da upitamo profesora za neku novu informaciju - zapravo je momenat kad smo zakoračili iz stvarnog svijeta u virtualni svijet. To je momenat kad smo zanemarili i unazadili našu ljudsku, prirodnu inteligenciju i zamijenili je umjetnom inteligencijom. Uredu, uredu, priznajem da se odupirem nekako ovim umjetnim stvarima. Svjesna sam činjenice koliko Al zapravo ima i dobrih stvari. I to je super! Super je što nam neki imaginarni program, neki oblak pun virtualne prašine, neki program koji nema emocije, rješava problem, radi domaće zadatke, daje prijedloge za rođendanski poklon. Sve je to super! To je ogroman napredak i pomak za čovječanstvo, da imamo robota koji će uraditi posao koji je nama nekada bio dosadan i frustrirajući. Stvaranjem umjetne inteligencije ljudi su dobili pomoć i asistenciju. Ali, jedno veliko „ali“! Ali čemu sve ovo, čemu te informacije kad će mali broj ljudi sjesti i razmisliti te naučiti ono što nisu znali? Evo konkretno, ja kao učenica, znam da će rijetki, veoma mali broj mojih kolega i kolegica u školi naučiti ono što im je ChatGPT uradio. Neće! Što bi učili kad znaju da svaki naredni put kad se ne spreme za test, tu je uvijek iza leđa njihov vjerni drug, oblak umjetne inteligencije. To me izluđuje, moram priznati. Ne mogu reći da se bojim robota, to su samo loše misli koje mi ponekad prohujaju kroz glavu, ali mi je žao što ljudi nemaju potrebu za napretkom, za sopstvenim razvojem. Definitivno bih stala na stranu umjetne inteligencije, kad bih znala da će svako naučiti i proučavati ono što nije znao a umjetna inteligencija mu poput ptičice dolepršati s odgovorima. Sve moje misli, talasi koji udaraju od obalu vremena, proizilaze iz žala što su ljudi prestali da imaju potrebu nešto naučiti, novo saznati, te istražiti. Moram priznati da mi je isto toliko i drago pa dajem podršku segmentu umjetne inteligencije koji pomaže ljudima koji su oboljeli od raka, koji su bolesni i koji žele samo vratiti prošlost zdravih dana. I onda kažem sebi da sam samo puna stereotipa o umjetnoj inteligenciji i da pustim da liječi bolesne i nemoćne. Zarad njih, zarad ljudi koji žele nazad svoje zdravlje, stat ću na stranu umjetne inteligencije, tražeći granicu koju treba postaviti pri asistenciji umjetne inteligencije. Sigurna sam da će umjetna inteligencija riješiti i problem iz kojeg mi ne vidimo izlaz, te da će uraditi za nas ono što mi ne želimo. Znam da će ona napredovati onog trenutka kad je mi, ljudi, poboljšamo. A gdje ćemo mi? Gdje smo mi u toj priči? Izgubili smo se u dimenziji virtualnosti. Kad oluja odluči da se poigra s nama, kad zemljotres odluči da uruši naše dugo zidane tvrđave, kad kiša sapere naše tragove, ne dopustimo sebi da u takvim momentima tražimo izlaz i ne znamo kako da se spasimo? Tada nećemo imati priliku tragati za umjetnom inteligencijom jer je vremenska nepogoda urušila i vratila naše živote na totalni goli početak. Tada nam sigurno umjetna inteligencija neće sagraditi život iznova. Mi ćemo biti koji će rušiti i graditi. Gradimo i napredujmo, ali ne rušimo sebe! Prošlost je iza nas, budućnost je ispred nas, a vi se zapitajte: „Da li će nas umjetna inteligencija učiniti vječnim?“ Sada je to samo jedan klik i problem je riješen, ali kada ne bude klikova, programa, robota, mi smo ti koji će zidati živote. Nastavite zidati vrijeme umjetne inteligencije, no uvijek dajte sebi momenat da sjednete i razmislite o odgovorima koje vam je ona dala a vi ih zapravo niste znali.
Ljudi, u našim rukama su konci o upravljanju umjetnom inteligencijom. Zato ne dopustite sebi da se izgubite u vremenu virtualnog svijeta provodeći život u stvarnom svijetu, na jednoj maloj planeti. Ne dopustite da vas pogodi jedna strijela virtualnog svijeta i u tom momentu vi se zapitate da nema nje, kako biste vi ovo sve znali...
Zarad ovog umjetnog hira, molim vas, nemojmo izgubiti svoj um, izgubiti prijatelje, emocije, izgubiti sebe i ovo vrijeme! Vrijeme koje prolazi treptajem oka i ostavlja za sobom posjekotine i ožiljke u našem tijelu koje ne može ni jedna umjetna inteligencija izliječiti!