Fenomen vještačke inteligencije koji se tako izrazito i naglo probio do planetarne svijesti nije toliko radikalna pojava gledano iz prespektive historije. Naime, već u devetom vijeku, Perzijski matematičar Al-Khwarizmi (al-Karizmi) u jednom svom spisu predlaže sistem pomoću kojeg se mogu rješavati jednačine prvog i drugog stepena bez obzira na dužinu polinoma. Njegovo djelo, kada je stiglo do Latinjana, prevelo se u cjelosti, a s tim i njegovo ime u „Algoritmi“ iz čega smo dobili koncept algoritma, sistema dedukcijskog promišljanja, ne samo u matematičkom već i u općem smislu. Taj princip uglavnom nastoji raščlaniti problem na njegove osnovne komponente koje bi, same za sebe, bile objašnjive i analogne naspram cjeline. Premda savremenom čovjeku ovo sigurno ne predstavlja naročito čudo do li tek intuiciju, al-Karizmi je postavio kamen temeljac matematici, a sukladno s tim i kompjuterskim naukama. Tek mnogo kasnije, kada baltički Nijemac iz devetnaestog vijeka, Uexküll predslaže sintezu sveukupnih nauka u disciplinu kibernetike, odnosno jednim dijelom racionalno-naučnog i fenomenološkog poimanja relacije živog bića kao biološke pojave koja je umrežena za spoznaju svijeta izvan sebe (Umwelt-a), te čak opremljena svojevrsnim algoritmom intersubjektivnog razumijevanja svijeta. Drugim riječima bića su svjesna svog postojanja kao dijela svijeta i, na osnovu svojih biosemiotičkih kapaciteta koji diktira stepen spoznaje, tumačiti svijet. Uexküllovo postuliranje uma kao „crne kutije“, mašine koja stimulanse pretvara u ponašanje, veoma blisko se dodiruje sa bihevioralističkom psihologijom 1950-tih koja je otišla korak dalje se klasičnim uvjetovanjem (modeliranjem živog bića kroz sistem kažnjavanja/nagrađivanja kako bi istrenirali željeno ponašanje). S obzirom da ovdje nema prilke za kratki historijski pregled nastanka osnova onog što je dovelo do vještačke inteligencije, očigledno je čovječansko stremljenje što je uzelao al-Karizmijev sistematični pristup rješavanju matematičkih problema, sa Uexküllovom idejom „sistemskog bića“, zajedno tvoreći, tokom dvadesetog vijeka, i koncept savremenog kompjutera, na kraju i „digitalni um“. Međutim, situacija i prilike nisu toliko idealne da ovaj instrument olako hvalimo kao nužno čovječansko ostvarenje, već proizvod košmara Adamovih zabludjelih sinova.
S ozbirom da se ideal aparature što čovjeku olaškava njegove intelektualne nadležnosti svojom trajnom dostupnosti, treblo bi preispitati valjanost utjecaja vještačke inteligencije iz generalnog okvira. U trenutnom stanju od vještačke inteligencije nema povrata (dakle, teorijski opravdano trebamo zaboraviti na vrijeme prije nastanka tog prijetećeg digitalnog aparata kao što se već odavno prevazišlo vrijeme prije parne mašine). Vjerujem da se, uzgred budi rečeno, revolucija koju je parna mašina nagovjestila i objelodanila može postaviti nasuprot vještačkoj inteligenciji. Naravno, često zaboravljamo, mi ljudi, bića čistog zaborava prenaseljenog duha prazninama, kako svi naši pokušaji oponašanja božanstva pogubno nam se ismijavaju, sasvim neslano i sardonično. Dok je parna mašina, i slične tvorevine poput automatizovanog vretena za tkanine, s jedne strane dovelo vijek u kojem je čupalo kose žena iz korijena pri tome otkidajući kožu sa lobanje i sijeklo dječije prste, a s druge strane pržilo tone uglja što su izgaldnjeli rudari (od najmalđe djece preko trudnih žena do snažnih mladića i raspadajućih staraca) mukom tjerali iz zemaljske utrobe, trujući pluća, nejaka tijela zarad jeftine taštine koju nosi napredak, slično sakaćenje svakako će donijeti i kompujterizirana svijest. Esencijalna razlika u vidu tipa gubitka koje će ljudi budućnosti iskusiti neće sigurno biti tako nehatnog, skoro sa predumišljajem organizovanog, fizičkog nasilja, već će, pak, biti metafizičke prirode. Trenutni stadiji vještačke inteligencije dostupne čovječanskim masama namijenjni su za prozaično konzumiranje, tek složenija vrsta komoujterizirane pseudo-svijesti koja tvori traženi sadržaj na osnovu ključnih riječi što zauzvrat, u ovisnosti od preciznosti individualnog zahtjeva, kreira statistički najučestaliji format te informacije. Na primjer, ukoliko bi tražili od takvog algoritma odgovor na pitanje „Šta je smisao života?“, digitalna pseudo-svijest pružila bi nam najčešći i najgeneralniji odgovor na takvo pitanje, u roku od nekoliko milisekundi, pretražujući šta mu dostupne baze podataka nude. Iz toga očito uviđamo kako imamo posla sa poprilično prostom aparaturom što informacije organizuje na osnovu proširenog, analitički opisanog ljudskog znanja. No, ovo nikako ne smije zavarati javno mnijenje da je u pitanju pomagalo poput mašine za veš, pegle ili akumulatora. Vještačka inteligencija je predskazanje novog doba koje neće napraviti apokalipsu niti će preuzeti svijet u svoje ruke (jer onda bi valjalo kreirati kopmjuterski program za sebičnost, glad ili seksulani poriv), već će, naprosto, ovo malo kognicije koju koristimo, smanjiti na potpuni minimum. Zamislite budućnost u kojoj svi ljudi oko vas su, ustvari, tupi organki mehanizmi, nalik biogenim satovima, koji nemaju prepoznatljivu ljudskost niti imaju trepeta, drhtaj ili smjeh što bi svakog živog čovjeka valjalo krasiti, ma kakve muke da ga tište. Treba zamisliti onog „posljednjeg čovjeka“ koje Niče spominje na početku svog djela „Tako je govorio Zaratustra“: „ Evo! Pokazujem vam posljednjeg čovjeka! „Što je ljubav? Što je stvaranje? Što je čežnja? Što je zvijezda?“ – tako pita posljednji čovjek i trepće očima.“1
Nije nam namjera ovdje Ničeu davati proročke kvalitete kao ni da uzimamo citat iz ovog kontraverznog i neshvaćenog djela sasvim doslovno. Međutim, moguće je podvući Ničeov opis posljednjeg čovjeka kao bića lišenog vrijednosti ili kakvih bilo vjerovanja, bića bezbrižnog, vjerovatno samoživog i samocentriranog u obožavanju sebe. Nama vještačka inteligencija poslužit će da našu taštinu zadovoljimo svojom nadmoći, svojom navodnom inteligencijom i nemjerljivom pameti, da opravdamo sve svoje razmažene navike i od naših trudova porodimo apsolutno tupog čovjeka. Sadašnje generacije, moji vršnjaci i mlađi, ne samo da su počeli otupljivati jer mašina obavlja najosnovnije, čovjeka dostojne zadatke, već sebe pravda kako je u pitanju napredak, kako su oni izabrani da „prevare sistem“ i budu najbolji. Tek ćemo vidjeti šta će oni kojima je sada desetak godina ili manje, koji se još nisu rodili, u kakve bijedne, očajne i nakazne prizore će izrasti. Za razliku od rudara i potlačene radničke klase, proklijale iz sjemena industrijalizacije koju su bili prisiljeni tražiti alternativne mogućnosti u svojim životima vođeni sopstvenim kapacitetima, čovjek u sjeni vještačke inteligencije neće ni biti svjestan svog položaja niti će imati priliku za razvijanje, jer mu je ona svojevoljno uskraćena. U sebi nećemo imati ništa što će naš činiti ljudima, ne samo jer učenici neće više raditi svoje zadatke samostalno i pri tome se razvijati (koliko god ti svi zadaci bili gomila nepotrebnih budalaština) već uopšte neće pronalaziti ikakvu strastu u bilo čemu. Jer zašto bi razmišljali o sebi ili svojim intelektualnim htijenjima, kada jedan kurvinski algoritam sve može uraditi za njih? Ali, prenemaganje nikakve vrste naš trenutni slučaj ne može promijeniti. Protivljenje vještačkoj inteligenciji predstavlja negaciju tehnološkog napretka, dok se promoviranje uvijek uzmia cum grano salis. Iako bi ovaj sadašnji aparat, tako izluđujući stavljen u ulogu da kreiraa šta god mu bilo koji korisnik diktira, trebao predstavljati brigu, ne čini mi se kako se išta naročito radi. Imali smo mnoge razloge da se brinemo i ranije (naročito sa, prije nekoliko godina predstavljanom, simulacijom seksulanih odnosa kao video-igrice, gdje se na neke erogene zone postavljaju njima sukladne, stimulativne elektrode ili slično). No, izgleda, ako nam se tad dah u plućima nije stegnuo od brige, onda nas ne treba čuditi prognoza gdje zaista pođe za rukom međunarodnim firmama da kreiraju „algoritamsku samosvijest“ koja će samu sebe korigovati iz posvemašnjeg programa ljudskog praiskona. Nemojte, radi vašeg dobra, misliti da će takav program pomoći vašoj djeci zadaću, osmisliti novi politički sistem, napisati sinfoniju, graditi puteve, diktirati poeziju ili, pak, liječiti bolesne. Zarad naše taštine koju optimizam najbolje ošine, budimo spremni na perverzivnu aparaturu kojom će otupjeli, beskičmeni usamljenici robovati bijesu hormolanih nadražaja, dok im njihova mladost i život iščezavaju u tolikim smjenama zore i sumraka.
Izvori:
1. Nietzsche, Friedrich. Tako je govorio Zaratustra. Zagreb: Mladost, Peto izdanje, 1980. Print. p.14