Čovjeku je u prirodi da otkriva nove stvari, shodno sa problemima sa kojima se suočava. Kao metaforički točak ćemo uzeti vatru, koja je „otkrivena“ prije stotine hiljada godina. Vatra je nastala kao kosprodukt čovjekovih potreba. Ljudima tad je bilo hladno, pa su oni sigurno kao u crtanom filmu uzeli i zapalili nešto, šta tačno – to ne znamo. Ali ono što znamo je da je za svako otkriće potreban neki „okidač“ zajednice ili individue. Isto tako je sa internetom, ali on odveć datira jedno stoljeće. Internet je promijenio generacije koje su dolazile – ali je sigurno početak i samo iniciranje projekta isprva bilo sputavano. Kako sputavano? Mi ljudi smo uvijek protiv nove ideje, i samo ostajemo u zoni svog komfora i odatle ne mičemo. Svaki put kad nam neko dođe sa novom idejom, mi smo skloni sputavanju iste. Isto tako, sigurno kada je neko došao sa idejom da stvori nešto što bi povezalo sve ljude svijeta, bio je sputavan. Ali, nije osjetio potrebu za tom idejom „čisto onako“, ili bez razloga. Kao i za sve, uvijek postoji razlog. Možda je tog „nekog“ ostavila djevojka, kojoj se on želio obratiti nakon što je pobjegla na drugi kraj svijeta? To nikada nećemo odgonetnuti. Ali se sigurno hoćemo zapitati, baš kao naši stariji: „Što će nama Internet?“ – oni su uvijek svjedoci i prvi zagovornici da oni dolaze iz boljeg vremena nego mi danas, i da je tada svijet živio bez ijedne jedine brige. Moj djed je umro zagovarajući sa sigurnošću da nam internet nije ništa dobro donio – ali se nekad zapitam: „Da smo u današnjem vremenu, da li bi ga uspjeli spasiti?“, ali mi okidač na to pitanje bude notifikacija sa mog telefona koji je povezan na internet i samim tim je dio vještačke inteligencije. Pa on prije mene zna kad mi je neko poslao poruku, ili kome se svidjela moja objava na Facebooku! Ali, da se vratimo odakle smo počeli – nikada mi nećemo znati zašto je baš internet otkriven i ko stoji iza njega. Sigurno je taj „neko“ osjetio potrebu da nešto fali. Falila mu je konekcija, povezanost sa svijetom oko sebe. Možda je mislio da je odlazak u biblioteku puno posla? Možda je htio da pošalje nekom slučajnom zahtjev za prijateljstvo? Ipak, sve su to samo spekulacije – razloga može biti mnogo, a može biti i samo jedan. Vremenom se internet mijenjao, a samim tim i njegove mogućnosti. Internet je počeo od jedne poruke „Zdravo.“, a do dana današnjeg – nije završio. To je prvi ljudski projekat u čije su se unapređivanje udružili svi ljudi, sve nacije, sve vjere. Internet, iako datira iz 20-og stoljeća, koristi se i dan danas. Umnogome se mijenja iz dana u dan, i tome smo svjedoci. Počeo je kao sredstvo za razmjenu resursa između vladinih istraživača – i traje i dan danas, nije završio. Neće ni završiti. Danas se internet koristi kao olakšica, a nekada i kao sredstvo terora i njegovog nadasve anonimnog provođenja. Za sve to je zaslužna Virtualna Privatna Mreža (eng. Virtual Private Network – VPN), koja naš identitet može sakriti jednim klikom na ikonicu. Ne možemo zaustaviti tehnološka i naučna istraživanja u tom polju, htjeli mi to ili ne. Čak i kao cjelina, kad bi recimo cijela država otišla sa interneta i tako izrazila svoj protest – mi to ne možemo zaustaviti. Druge države bi to nastavile, i one ne mare za naše odcjepljenje. Države iz dana u dan, sve više i više prelaze na tastaturu, monitor i miš – a zapostavljaju papir i hemijske olovke. Naliv pera će za par godina stajati u muzejima gdje će pisati: „Ovim su se razmjenjivale informacije u 21. stoljeću, ali rijetko gdje.“ Danas skoro da nema kućanstva koje uživa serije, filmove, brze odgovore – sve putem interneta i vještačke inteligencije. Tehnologija i vještačka inteligencija može biti pošast, a može biti i nada za bolji život. To zavisi od nas, naše tačke gledišta i mogućnosti proširivanja naših vidika na bolje. Ljudi se danas, iako okruženi tehnologijom, ponekad, sigurno iz straha, zapitaju: „Kako zaustaviti tehnološki napredak i vratiti se iskonskom ljudstvu?“ – ali, to nažalost nekima, nije moguće. Umjesto toga, mislim da bi najeligibilnije pitanje bilo: „Kako najbolje iskoristiti tehnologiju u ovom vremenu?“ Nadasve, mi kao ljudi od krvi i mesa, stvarajući tehnologiju i umjetnu inteligenciju idalje imamo dosta moći da utičemo na smjer u kojem će se tehnologija ka nama odraziti. Shodno tome, ne trebamo biti od onih koji se brinu. Brinemo se, a nekada nismo ni svjesni da najveće servere na internetu možemo uništiti vodom. Da, vodom. Ukoliko mi ne vjerujete, uzmite i svoj telefon ubacite u posudu s vodom i ostavite ga da miruje duže od pet minuta, dobro, možda pola sata – ovisno o IP certifikatu1 Vašeg telefona. Najvjerovatnije je da će Vas nakon tog vremena, koje ovisi o certifikatu – dočekati crn ekran. To znači smrt. Čestitke, ostali ste bez mobilnog telefona. Ne trebamo misliti o preživljavanju našeg telefona i postavljanju certifikata koji nam garantuju da naš uređaj neće „umrijeti“, nego trebamo postavljati standarde i sprovoditi „certifikate“ koji nas neće udaljavati od opipljivog svijeta oko nas. Mnogi odgovori na društvenim mrežama danas, a smatraju se uvredom: „Izađi napolje i dodirni travu.“ – ali, nažalost to je istina. Ovim ne podižem hampu i sprovodim stigmu da trebamo izaći i dodirnuti travu. Ne, to nije slučaj. Trebamo se socijalizovati i imati dodirnih tačaka sa prirodom u ovom današnjem moru neprirodnog. Mnogi od nas, pa čak i ja sam, zaboravljam da postoji nešto van mog ekrana. Zaboravljam šetnju prirodom, slušanje cvrkuta ptica, socijalizaciju. Šetnju prirodu zamjenjujem(o) sjedenje u stolici dok nas u leđima ne zaboli, cvrkut ptica zamjenjujem(o) muzikom, a socijalizaciju zamjenjujem(o) lajkanjem statusa na Facebooku. Govorim zamjenjujemo, ne izostavljam sebe, ili krivim samo Vas kao čitaoca. Ne, naprotiv. To radimo svi, i svi kao da bježimo od sredine koja bi nam donijela potrebni balans. To radim i ja. I svi oko nas. Postalo je novo „normalno.“ Postalo je normalno nekome lajkati status, iako tu osobu preziremo. Svi se krijemo iza lajkova, repostova, dijeljenja – to su postale maske 21. stoljeća. Te maske veoma lako padaju, samo dok nestane konekcije naših uređaja sa ruterom koji nas povezuje na internet. Čim nestane interneta, upoznajemo i gledamo u naše ukućane, kao da su s Marsa pali. „Pa ko su ovi?“, pomislimo. Sjedimo sa našim ukućanima, jedni naspram drugih, ali jedni drugima šaljemo objave, statuse... To je ono što je postalo strašno. Nije strašno to što će možda vještačka inteligencija preuzeti svijet, nego to što mi razvijanjem i stvaranjem utopijskih ideala internetom, tonemo u distopiju gubljenja realnih kontakatâ, a ne fiktivnih. Zašto fiktivnih? Svi smo mi fiktivni iza tastature, i tu nam je lako sakriti sve naše mane, tu smo svi savršeni. Tu počinje problem. U ovom, oduvijek nesavršenom svijetu, mi tražimo savršenost. Iza tastature svi smo ispunjeni ljubavlju, na ekranima smo svi savršeni, sve to jer stavljamo filter na nas. U stvarnom svijetu, koji zasigurno nije fikcija, ne možemo, recimo, sakriti našu agoniju prema nekoj osobi. To je problem. Problem počinje iza tastature i u svima nama koji tipkamo na njima, koji buljimo u monitore i ekrane. Ali, sreća pa danas imamo zaštitu od plave svjetlosti ugrađenu u softver skoro svakog uređaja – pa ne moramo svi nositi naočale radi telefonâ i računarâ. Vratimo se na savršenosti i nesavršenosti. Ja sam svjedok da svi tražimo neki filter koji ćemo staviti na sebe, masku kojom ćemo se zamaskirati – radi sebe. Ja sam radio takve stvari. U 2020. godini, kada sam bio aktivan član aplikacije Instagram, koja nam je svima odveć poznata – naišao sam na jedan problem. Problem da nisam zadovoljan sobom. Tada je bilo doba korone, pa smo svi imali masku, pored one koju bismo nosili po prodavnicama i školama. Svi smo bili zamaskirani dug period izolacije. Svi smo se oslanjali na tastaturu, na aplikacije poput Zooma, Facetimea, koje su nam omogućavale da održimo kontakt sa nama voljenim i dragim osobama. Nisam bio zadovoljan sobom jer sam se oslanjao i počeo poistovjećivati objave raznih ljudi na društvenim mrežama sa stvarnošću – od koje kad danas sagledam, sam bio odcijepljen. To je uticalo na moje mentalno zdravlje i fizičko zdravlje u cjelini. Počeo sam da gubim kilograme, da svoje lice prekrivam raznim kozmetičkim proizvodima, smatrajući da ja nisam dovoljno lijep i savršen. Kao objave na društvenim mrežama. Razvio sam anksioznost i socijalnu fobiju, od čega sam se izliječio tek godinu dana nakon. Bila mi je potrebna profesionalna pomoć. Počeo bih imati napad panike listajući društvenim mrežama – automatski sam se poredio sa nečim nestvarnim, nemogućim za dosegnuti. Problem mi je bio pogledati sebe u ogledalo. Ali, danas to nije slučaj. Udaljio sam se tada sa društvenih mreža i započeo proces moje detoksikacije od svakojakih sadržaja koji su mi uzrokovali neugodu. Poruka je ista i primjenjiva je na svim poljima naših života. Čim nešto utiče na nas i naše mentalno zdravlje, a samim tim i fizičko – udaljimo se od toga. Nakon prijeko potrebne detoksikacije, postao sam nova osoba. Bio sam to novi ja, ali u staroj koži, ruhu. Naučio sam se da volim sebe onakvog kakav jesam, i da nema nesavršenosti u nama kao ljudskim bićima. Društvene mreže su mi danas postale nada i prilika da se udružim sa mnogim ljudima iz preko čitavog svijeta, samo uz pomoć uređaja i internet konekcije. Internet mi je u jednom periodu uništio život, ali ga je u drugom poluvremenu moje utakmice što se život zove – popravio na bolje. Ali, internet nas svaki dan stavlja na iskušenje, da li ćemo zaboraviti na svijet van tastature i otići „dodirnuti travu“, koja je u prijašnjem kontekstu spomenuta. Svi smo mi sudije na utakmici našeg života i baš mi odlučujemo kako će se odraziti krajnji rezultat. Mi smo i sudije i igrači protiv tehnologije i pošasti koje sa njom dolaze. Borimo svakodnevne bitke sa ovisnošću, a time su svjedoci mnogobrojni, novootvoreni centri za odvikavanje od tehnologije. Također vodimo bitke sa nasiljem, koje ne trebamo prešutjeti, ma u kakvom obliku ono bilo. Internet nam je ponudio prostor da iskažemo svoje mišljenje i stav pred cijelim svijetom – sa osudama ili bez. Moramo se nositi sa tim. Radujem se svakom novom danu, radi novih prilika; ali štaviše i radi unapređenja tehnologije iz dana u dan, koja se proširuje na sve aspekte ljudskog društva. Nisam od onih koji se boje, jer smatram da je tehnologija i vještačka inteligencija umnogome unaprijedila naše živote. Svjedoci smo da dobijamo termine kod doktora u samo par klikova, da možemo u samo par klikova pogledati film koji smo možda ranije gledali putem starih filmskih traka, koje bismo morali namotavati svako malo. Ne strahujem, jer da strahujem, samo bih bio izolovan. Tehnologija je danas umnogome prisutna u mnogim aspektima naših života, pa čak i u školama. Zelene table, mijenjaju pametne table, koje su sposobne prikazivati interaktivan sadržaj putem interneta. Stare projektore mijenjaju pametni ekrani. Smatram da će učionice kroz par godina samo biti dio prošlosti. Zamijeniti će ih laptopi i udobnost doma. Tako ćemo se školovati i sticati zvanje i znanje. Neki to vide kao priliku za varanje, a neki to vide kao olakšicu. Uistinu, svjedoci su naši profesori, da je dosta lakše varati kad smo iza ekrana mi, mlađi. Mi to vidimo kao pomoćni alat u procesu obrazovanja, što u jednu ruku i nije dobro. Polako u našoj državi ulazi u nastavne procese. Iako su neke od škola inicijatori već poodavno za ukidanje i zabranu korištenja mobilnih telefona u nastavnom procesu, jer eto, to pomaže socijalizaciji. Uistinu i pomaže, ali nas može ograničiti u drugim aspektima. Mnoga pitanja danas se mogu odgovoriti u roku milisekunde, ili zavisno od naše internet konekcije – za razliku od prijašnjih godina, gdje se moralo posjećivati razne biblioteke, pročitati razne knjige – kako bismo dobili odgovor na jednostavno pitanje. Smatram da mlade ne treba koriti, i tjerati ih na izbjegavanje korištenja vještačke inteligencije u ovom dobu kada svi živimo ubrzanim načinom života. Najčešće su stariji oni zagovornici protiv vještačke „gluposti“, te smatraju da su oni umnogome pametniji od današnjih računara i svega vještačkog. Smatram da danas bez tehnologije i vještačke inteligencije nema života, i da nam to samo otvara vrata i nudi odgovore na mnoga pitanja koja nam se postavljaju. Iako nam se danas miješaju emocije i klikovi na ekranu – pa je radi tog danas svijet više nervozan, lakše isprovociran. Danas ćete rijetko kad susresti empatiju, a još teže pronaći simpatiju. Danas se simpatija pronalazi na osnovu nivoa podudaranja na aplikacijama za pronalaženje partnera, nema više onog fizičkog čime se emotivni odnos zasniva, nego je prešlo u ono na ekranu. Ljubav je danas rijetka, kao i stvarne interakcije sa ljudima. Ljubav smo pretvorili u lajkanje, iza kojeg nikad ne znamo iskonsku namjenu. Prave ljubavi je sve manje, a sve je više lažnog. Problem nisu svi strojevi, vještačka inteligencija, nego je problem čovjekovo predanje tome. Moramo nastojati da se ne predajemo i izgubimo bitku protiv vještačkog. Ne smijemo pokleknuti u moru lažnog i postati dupljak. Ne smijemo izgubiti iskonske emocije i zamijeniti ih skrolanjem društvenim mrežama. Uzeti ću za primjer kad sam se borio sa blizancima sa divovskim glavama, koji se zovu anksioznost i depresija – tada sam često vodio polemike sa ljudima sa foruma na Redditu i Twitteru, sadašnjem Xu. Prolazili su sati i sati, a ja bih idalje buljio u isti ekran, odgovarajući na komentare. Okidač za povratak u realnost bi bila realizacija i shvaćanje da sam počeo ujutro i ujutro otvorio aplikaciju, a sad bi već bila večer. To bi me „trznulo“ u realnost, poput šamara. Napustio sam Twitter. Napustio sam većinu društvenih mreža, koje sam prije koristio od zore do zalaska sunca. Nisam spavao. Čitao bih hejt komentare po cijeli dan. To me dotuklo. Imam samo jednu poruku za svakog ko čita ovo. Ne budite razlog zašto će neko napustiti neku društvenu mrežu. Trebalo mi je dosta vremena da vidim pogrešno u tome, i da vidim da to nije normalno. I dan danas, ponekad se sjetim ljudi i komentara koje su pisali. Danas mi je samo smiješno. Ali ipak nekad proklinjem internet i vještačku inteligenciju i sve što danas ima AI prefiks, prefiks pametan i slično. Svjestan sam da riječi bole, a još sam svjesniji da je česta posljedica povećanog broja samoubistava upravo neki komentar na društvenim mrežama. Ali, ne idem nazad. Ne idem nazad u ono vrijeme kad bi me dotukao neki komentar na moj račun. Naučimo voljeti sebe, pa tek onda pristupimo društvenim mrežama. Tu su ljudi dugi na jeziku, i ne mare hoće li povrijediti nekog. Moramo oko sebe izgraditi štit, neki vid otpora na sve te nedaće koje dolaze sa korištenjem društvenih mreža i alata koje vještačka inteligencija nudi. Ne idem nazad kad bih gledao u ogledalo i tražio mane na sebi, radi nečije slike koja je ukrašena filterima. Anonimnost na internetu je dobra stvar, a katkada i nije. Nije iz čistog razloga jer nemamo uvid u identitet osobe koja piše i iznosi gnusne komentare i stavove, nemamo ideju ko bi mogla biti osoba koja se krije iza cyber-napada2. Anonimnost je dobra u određenim količinama, ali je u drugu ruku loša stvar. Kao i internet i vještačka inteligencija u cjelini. Kao i sve u životu. Sve dijelimo na dobro i loše, pa i nas ljude. Ne trebamo uvoditi podjele prema vjeri, naciji, boji kože... Postoje samo dobri i loši ljudi. Postoji dobra i loša strana svega. Svi imamo svoje mane, nesavršenosti – pa čak i vještačka inteligencija za koju neki smatraju da je savršena. Ne, nije. Veliki je broj greški, te je veoma lako manipulisati programima, kodom koji je kao kulis pozornice, a koji stoji iza svega. Druga strana scene. I AI ima svoje mane i greške, na kojima rade developeri – tvorci programa. Oni su zaslužni za sve što vidimo danas u obliku raznih aplikacija, igrica i programa. A pošto mi ljudi griješimo, a mi stojimo iza softvera i hardvera svega tog, mi smo idejni tvorci i projektanti – griješnici, a samim tim stvara se paradoks da je griješnik i vještačka inteligencija, jer je čovjek njen tvorac. Uvijek su moguće greške i odstupanja. Problem je taj što je danas prisutan veliki broj stručnjaka iz oblasti psihologije, koji rade i pomažu pri stvaranju društvenih mreža. Zašto je to problem? To nam stvara problem jer se organizacije i društvene mreže pretvaraju u sistem za krađu naše pažnje. Sve aplikacije danas su napravljene na istom principu kao i društvene mreže – imaju za cilj da nam odvuku pažnju. Veliki je broj aplikacija danas, ponuda zaista jeste široka, ali je širok i spektar problema koji dolaze sa tim. Danas su takve „stvari“ kreirane na principu zadržavanja pažnje i u vidu saradnje sa oglašivačima, koji nam prikazuju reklame svakodnevno, skoro na svakoj platformi koju posjetimo i online servisu kojem pristupimo. Veliki je broj konkurenata i platformi koje se čak služe i protuzakonitim metodama, kako bi radili što kvalitetniji posao u dobivanju naše pažnje. Neki od njih su čak i javno priznali da koriste naše podatke sa ostalih aplikacija, da nas osluškuju sve što kažemo, i šta sve još... Zato je potrebno implementirati jednostavno rješenje, i ponuditi ga te zatim plasirati korisnicima. Rješenje je transparentnost. Time bismo riješili mnoge probleme koji donosi vještačka inteligencija, i prevagnuli bismo uvijek u utopijski ideal. Naravno, time bismo tačno znali šta se koristi od naših informacija, ko stoji iza tastature i ko se krije iza ekrana. Time bismo znali koji je cilj svega što kliknemo i pogledamo u moru informacija koje nam se plasiraju danas. Time bi nas vlasnici, šefovi i programeri velikih korporacija uvjerili da ne koriste društvene mreže i sve što vještačka inteligencija donosi – protiv nas, nego naprotiv, za nas i našu korist. Ali, do tad, počnimo sami od sebe, kako protiv društvenih mreža i vještačke inteligencije, odnosno pošasti koje oni donose, tako i u ostalim životnim aspektima. Samo možemo napraviti značajnu promjenu implementiranjem različitih stvari počev od nas samih. Ne trebamo mi uvijek čekati da neko drugi iskaže mišljenje, uradi, učini za nas. Počnimo mi jednom, istupimo iz zone straha i komfora, i potrudimo se da vještačka inteligencija radi u našu korist, a ne protiv nas...
1 Međunarodni standard za definisanje različitih nivoa zaštite uređaja od prašine, tekućina, ili bilo kakvih udara.
2 Svaki ofanzivni manevar koji cilja kompjuterske informacione sisteme, personalne uređaje, mobilne telefone.