Razmišljajući o inspiraciji za pisanje ovog eseja, smatrao sam da moram proučiti šta o čovjeku pišu “najveći” koji su hodali ovom Zemljom. Kročio sam do drvene police smještene u uglu sobe, gdje odmara moja skromna, ali ipak dragocjena kolekcija knjiga. Jedna kao da me dozivala, zračila je svojom prisutnošću na ovu temu. Njeno ime, "Mala knjiga velikih misli," sugestivno dočarava unutrašnji svijet filozofskih bisera koje sam bio spreman istražiti. Međutim, ovaj put, moj interes bio je usmjeren ka stranicama posvećenim čovjeku na koje sam odmah prelistao.
U trenutku otvaranja knjige, imena poput Dostojevskog, Gandija, Seneke, Ničea, Kanta, Kamija, Sun Tzua, Selimovića, Andrića, i Wajlda, počela su plesti misaone niti koje su me uvukle u duboko razmišljanje. Svaka stranica nosila je teret prošlih epoha, kao da su slova na njima bila rečenice koje su proživjele vlastite živote. Pitanje koje je proparalo moj um poput Amorove strijele bilo je : Hoće li ovi velikani biti zamijenjeni planetarno popularnim ChatGPT-om i sličnim AI alatima? Postavlja se, također, pitanje, da li je opravdan strah ljudi za svoj opstanak, za poslove kojima prehranjuju i pružaju podršku svojim porodicama.
Hoće li riječi ovih velikana biti gurnute u zaborav, zamijenjene hladnim, preciznim algoritmima ChatGPT-a? Egzistencijalni strah, koji je nekad bio tih, sad je zvučao poput glasnog odjeka u praznoj dvorani, obasjan svjetlom ekrana.
Razmatrajući ovo pitanje, rekao bih da postoji dvostruka priroda odgovora koja je kontradiktorna. Umjetna inteligencija već duže vrijeme oblikuje naš svakodnevni život, samo nismo uvijek bili svjesni njene tihe prisutnosti. Danas, u doba tehnološkog procvata, svjedočimo mnoštvu aplikacija i programa koji ističu riječ "AI" u svojim nazivima, naglašavajući tako svoju umjetnu inteligenciju. Međutim, mnogi od njih koriste taj termin više kao marketinški trik jer su u suštini već bili opremljeni umjetnom inteligencijom koju već godinama koriste.
U knjizi sam, između ostalog, pronašao riječi Williama Shakespearea: "Znamo ko smo, ali ne znamo šta možemo postati." Ova izreka se nameće kao refleksija naše trenutne situacije. Stojimo na raskrsnici, tradicije i tehnologije, pitamo se hoćemo li zadržati svoj identitet, svoje priče, ili će nas digitalna revolucija progutati poput sjene u zalazak sunca. U tom plesu između prošlosti i sadašnjosti, ne mogu a da se ne zapitam hoćemo li zadržati svoje mjesto u ovom plesu ili ćemo postati nijemi promatrači vlastite predstave.
Hoćemo li sačuvati svoj identitet i ulogu u ovom digitalnom preobražaju, ili ćemo unatoč tome, ili baš zato, postati tek posmatrači vlastitog evolucijskog procesa? To ostaje pitanje koje umjetna inteligencija postavlja pred nas.
Vladimir Bulatović, duboko zaronjen u labirinte ljudske psihe, oštrim je perom zabilježio misao koja otvara prozor u suštinu ljudske egzistencije. "Čovjek čeka priliku, nečovjek nepriliku," riječi su koje iznose suštinu naše prirode, a u kontekstu umjetne inteligencije, postavljaju pred nas dva bitna pitanja: Ko su ti ljudi koji oblikuju budućnost umjetne inteligencije i kakva je etika koja će je voditi?
Historija nam je često bila vodič, magistra vitae, kako bi nas podsjetila na našu prirodu koja se čini nepromijenjenom vijekovima. Homo homini lupus, "čovjek je čovjeku vuk", latinska poslovica koja i danas odjekuje u našim dušama. Napredak u tehnologiji i nauci, međutim, ne bi smio zavarati da smo se promijenili u suštini.
Pitam se, da li bi postojale svjetske organizacije poput UN-a, UNICEF-a ili Crvenog križa, da smo nešto naučili iz historije i grešaka ljudi prije nas? Koriste li se resursi pravilno i za dobrobit svih ili smo, možda, zarobljeni u mentalitetu koji je bio prisutan u doba kada su koplja i mačevi bili dominantna sredstva izražavanja moći, a sada su zamijenjeni samo sofisticiranijim oružjem i opremom?
Umjetna inteligencija, nova zvijezda na globalnom horizontu, donosi sa sobom izazove i pitanja koja otvaraju perspektivu ratovanja robotima. Zašto bismo stvarali nešto što nam nije egzistencijalno potrebno, a može nam i nauditi? U srcu ovog umjetničkog svemira, gdje algoritmi zavode svojim hladnim logičkim plesom, ostaje jedna tajna koju oni nikada neće dokučiti – tajna emocija, mirisa ljeta, zvuka kiše na prozoru, prve simpatije i ljubavi majke… Umjetna inteligencija može imitirati, ali nikada neće doživjeti tu dubinu ljudskog iskustva.
Hoće li budućnost biti obasjana srećom ili obavijena tugom? Ne želim zamisliti situaciju u kojoj bih se našao ispred neke mašine koja izgleda kao sa drugog svijeta, koja je napravljena za lošu namjeru, i ima svoj princip rada, koji ne može biti drugačiji od zamišljenog. E, to nas, posebno razlikuje od te hrpe metala i baterija.
S druge strane, umjetna inteligencija može biti prilika za napredak, ali izaziva zabrinutost ako se odmaknemo od ljudskih vrijednosti i etičkih načela. Ključ leži u rukama onih koji je oblikuju, te u etičkim smjernicama koje će joj postaviti okvire. Sada je vrijeme za duboko promišljanje, jer čovjek, bez obzira na tehnološka čuda, ostaje čovjek, sa svojim univerzalnim iskustvima i moralnim odgovornostima.
Rekao bih da su, u ovoj digitalnoj eri, ljudski intelekt i kompjuterska moć iznjedrili novo svjetsko čudo koje nazivamo umjetna inteligencija. Poput prve pojave računarskog doba, kada je prvi računar ENIAC stao na scenu, sada svjedočimo transformaciji, ne samo u načinu računanja i vođenju poslova, već u suštini našeg postojanja.
Kompjuteri su nam bili prvi glasnici velike tehnološke revolucije, ali ovaj period umjetne inteligencije koji nadolazi, može nas razveseliti ili prestrašiti, zavisno od toga koju stranu karte gledamo. U svakom slučaju to će biti “as” za civilizaciju, karta koju imamo I sa kojom treba odigrati mudro.
Ovi mašinski entiteti postaju nešto više od bezdušnih izvršitelja zadataka. Oni postaju misleći entiteti, sposobni da uče, analiziraju i donose odluke, sve brže od nas ljudi, koji smo njihovi izumitelji. “Učenik nadmašio učitelja !?”
Ovo bi trebala, biti prilika da oslobodimo ljudski um od repetitivnih zadataka i da ga usmjerimo ka kreativnom izražavanju I dubljem razmišljanju.
U labirintu između straha i prilika, umjetna inteligencija postaje literarni ep našeg digitalnog doba u kojem smo mi protagonisti, vođeni pitanjima koja definišu našu egzistenciju: Kako uskladiti tehnološki progres sa ljudskim dostojanstvom?
Vraćajući svoju knjigu na policu i privodeći kraju pisanje ovog rada, pitam se kako ćemo kao ljudi ispisati završetak koji donosi svjetlost napretka, a ne sjenke zaborava? To je pitanje koje nas sve poziva da budemo autori ne samo naših rečenica, već I poglavlja koja će oblikovati budućnost koja je, poput književnog djela, otvorena za različite interpretacije I smjernice.
Za kraj, pitam nas sve: “Jesmo li spremni da nam Homo homini lupus postane samo historijska izreka i prestane biti način naših života?” Ako ne, možda je i bolje da nas umjetna inteligencija zamijeni, naslijedi…