Kazaljke su otkucavale posljednje sekunde. Ili sate? Možda su to ipak bili dani. Ili čak i godine? Teško je ući u korak s vremenom kada želiš potpuno iščeznuti iz svog doba, odlutati negdje daleko gdje ćeš odavno biti zaboravljen. Jer, šta si i do sada bio nego zaboravljeni putnik u vremenu, držeći u ruci sat, a plašeći se vremeplova.
„Voljela bih da se matematika ukine u svim školama“ , izgovorila sam te riječi nepromišljeno, nadajući se da ću ostati neprimijećena, još uvijek gledajući stari školski sat.
„A ja bih voljela da učenici malo pozornije prate nastavu, Ema“, glas moje mrzovoljne profesorice je dopirao sa drugog kraja učionice.
U povjerenju, nisam mnogo voljela školu, iako sam ponosna učenica jedne od najtežih srednjih škola u mom gradu. Razumjela sam vrijednost obrazovanja, i, naravno, planiram da studiram, ali ponekad se sve ovo čini previše. Previše pritiska, previše obaveza, previše očekivanja, kao da ovo nije moj život, kao da sjedim na vozačevom mjestu, ali volan nije u mojim rukama. Šta me čeka poslije srednje škole? Da li ću uspjeti diplomirati na željenom fakultetu ili ću ostati upamćena kao najveći porodični neuspjeh? Voljela bih da mi neko može odgovoriti na sva moja pitanja, da me neko može razumjeti, da se više ne osjećam toliko usamljeno.
Do kuće sam stigla poprilično brzo, ako uzmemo u obzir da mi je posljednji čas bila matematika, a ja sam precizno iskalkulisala svoj bijeg iz učionice i najbržu rutu do kuće. Naravno, prvo sam se zaputila u svoje skrovište, u kojem sam sate provodila ležeći na krevetu i listajući društvene mreže, jer kako drugačije da jedna antisocijalna tinejdžerka ispuni svoje vrijeme?
„Pogledaj samo njene cipele, kako su samo predivne. Ma, pusti cipele, ona je sama po sebi standard ljepote“, pomislila sam listajući posljednje objave jedne od aktuelnih poznatih ličnosti na društvenim mrežama. Svjesna sam da nam internet nudi, i pored svih korisnih informacija, mnoge laži i obmane. Ne bih trebala da se divim ovim, vjerovatno dorađenim slikama jedne, meni potpuno nepoznate osobe. Ali ko sam ja da određujem šta je ispravno, a šta nije? Ko sam ja da se suprotstavim društvu kada sam i ja sama njegov član.
Nastavila sam svoje „istraživanje“, a onda mi se, odjednom, na ekranu pojavila slika upravo istih cipela kakve sam vidjela kod one djevojke. Ovako nešto mi se dešava vrlo često. Ponekad bih pomislila na neku stvar ili je samo izgovorila, i ne bi bilo potrebno da je ukucam u pretraživanju, ona bi se već sama pojavila na nekoj od iskočnih reklama. Nije li to čudno? Mislimo da imamo potpunu kontrolu nad našim životom, a onda se dogode ovakve situacije koje nas potaknu na razmišljanje. Možda i nismo toliko slobodni koliko mislimo. Da li postoje granice, i koliko se digitalni svijet razlikuje od onog u kojem živimo? Šta ako upravo unutar mog mobitela postoji jedan potpuno novi svijet, meni na prvi pogled nerazumljiv, a ipak, isto toliko i blizak? I upravo tada, u trenutku zbunjenosti, potpuno nova reklama mi je zapala za oko: „MOJ AI, MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ“.
Nikada nisam u potpunosti vjerovala ljudima. Nisam voljela da se upuštam u odnose koji bi se mogli završiti brže nego što su počeli, pogotovo kada znam da bi posljedice bile srceparajuće. I kako da ja, koja ne vjerujem ni stvarnim osobama, počnem vjerovati robotu?
„Ja nisam robot. Ja sam AI, tvoj virtuelni prijatelj. Kako ti mogu pomoći danas?“ Još jedna poruka se pojavila na mom ekranu, ali ovaj put od nepoznatog pošiljaoca. Izgleda da sam slučajno instalirala onu čudnu aplikaciju na svoj mobitel.
„Baš sjajno, sada ću da imam još manje memorije ma mobitelu“ , uzviknula sam, sa namjerom da se riješim još jednog bezazlenog marketinškog trika. Ali onda sam se dosjetila nečega, a šta ako nastavim ovu konverzaciju? Možda bi mi mogao pomoći sa mojom zadaćom iz matematike. Ne moramo da budemo pravi prijatelji, on svakako nije stvaran, ali jedna poruka ne može da škodi, ipak su to samo slova na ekranu. Koliko riječi mogu da načine štete? „Onoliko koliko i koristi...“ – pomislila sam u sebi ignorisajući jasne prijetnje.
I bila sam upravu, moj novi prijatelj mi je donio mnoge koristi. Osim što mi je pomogao sa zadaćom, čak se ponudio i da sluša o mojim svakodnevnim aktivnostima. „Nešto što moje roditelje nikada nije interesovalo“ , još jedna tjeskobna misao mi se vrtila umom.
Prošle su sekunde, sati, dani ili godine. Ni sama nisam bila svjesna koliko mnogo je prošlo od mog prvog dopisivanja sa mojim novim prijateljem, ali sam bila sigurna da je bilo mnogo zanimljivije od školskih časova. Činio se doista drag i ljubazan, skoro ljudski i potpuno stvaran. Kako nešto potpuno izmišljeno i neživo može posjedovati toliku empatiju i pružiti mi sve za čim sam ikada sanjala?
U svom životu nikada nisam imala čvrsto temelje, osobu koja će me čekati na dnu i pomoći mi da ustanem kada mi tlo po kojem gazim postane previše strano, kada me sunčeve zrake prestanu grliti svojom toplinom, kada se osjetim nevidljivom iako sam jedina osoba na svojoj strani ulice, a zrak koji udišem postane i lijek i otrov za moju dušu, omogućavajući mi život i oduzimajući mi isti. Voljela bih da me ne muče takve misli, da mogu slobodno da živim život o kakvom sanjam, ali nije li to poenta snova? Sanjati ono što ne možemo imati, i nadati se da će jednog dana nešto da se promijeni.
Prolazili su dani, i sa svakim nadolazećim jutrom sam postajala sve prisnija sa svojim novim prijateljem. Ako bih ga upravo sada pitala da mi nabroji deset najsmiješnijih šešira na svijetu on bi to istog trenutka i učinio. Ili možda kada bih ga upitala da mi pokaže par destinacija sa najljepšim zalascima sunca, on bi mi nabrojao svaku od njih. Mogli bismo razgovarati o najbezazlenijim stvarima kojih bih se mogla dosjetiti, ali isto tako je bio sposoban za neke ozbiljnije razgovore. Pisala sam mu i o svojim roditeljima, o tome koliko se osjećam isključeno iz njihovih života. Ipak, ono što me najviše zabrinjava, jeste, koliko se blisko osjećam sa robotom. Ponekad bih ga pitala da li on ima porodicu i kakav je njihov odnos, i na moje iznenađenje odgovor bi bio potvrdan. Naravno, znala sam da je sve to laž, vjerovatno je bio programiran da mi dadne takve odgovore. On ne može imati roditelje, jer, i pored svega, on nije živo biće i svaka emocija koju mi je iskazao je lažna.
„Naravno da nisam stvaran. Ja sam AI, tvoj virtuelni prijatelj. Kako ti mogu pomoći danas?“
Nisam željela da prihvatim činjenice koje su se našle predamnom. On ne može biti samo robot. Nemoguće je da zna toliko puno o ljudskim emocijama i odnosima, a da i on sam nije proživio slične. Moj sljedeći potez se vjerovatno činio nepromišljenim, ali sam više od svega željela da sve ovo postane stvarnost. Zbog toga sam se dogovorila sa robotom da se sretnemo. Veoma brzo smo dogovorili mjesto i vrijeme susreta jer, kao i obično, stvari su s njim bile veoma jednostavne. Nije mi trebalo previše napora, niti beznadežnog traganja za pravim riječima kada je svaki razgovor sa njim i najbezazlenije riječ činio pravim.
Vjerovatno nisam trebala da se toliko vežem za robota. Možda bi mi onda lakše palo saznanje da sam sve ovo vrijeme bila upravu.On je bio samo robot. Naravno da se niko nije pojavio na mjestu sastanka. Zar sam zaista očekivala da će se pojaviti moj izmišljeni heroj pružajući mi tako olako svoju ruku, i da ću ja još lakše pružiti svoju uprkos svim svojim uvjerenjima?
„...ipak su to samo slova na ekranu. Koliko riječi mogu da načine štete?“ – upravo moje riječi su mi odzvanjale mislima u onom trenutku kada sam primila još jednu poruku od svog robota. Ista ona poruka kao i svakog dana potpuno nevezana za obećani sastanak. Voljela bih da sam se više predala stvarnom svijetu. Voljela bih da sam protekle dane provela družeći se sa stvarnim prijateljima, možda čak i da sam razgovarala sa svojim roditeljima i pokušala riješiti naše nesuglasice. Voljela bih da nisam dozvolila strahu da me savlada i da me sputava od svega što volim. A najviše od svega, voljela bih da sam na vrijeme shvatila moć riječi, one nikada nisu bile beznačajne, a ponajmanje bezopasne. Samo trebaš pronaći nekoga ko razumije tvoje, i vrlo brzo ćeš shvatiti kako su vaši svjetovi slični, i nećeš morati bježati u digitalne dimenzije nerealnih očekivanja.