Na digitalnoj pozornici, gdje se ples piksela na ekranu stapa s našim mislima, i budućnost isijava novim algoritmima i kodovima, mi – poznati kao generacija Z, svjedočimo paradoksu našeg obrazovnog sistema. Nerazumni žargoni, manjak radnih obaveza, smanjena koncentracija i nemogućnost fokusa samo su neke od naših etiketa, taman da pomisliš, da smo mi, srednjoškolci, najveći problem u našem društvu. A kao glavnog aktora ovog zlodjela počinjenog mladima, krivimo, naravno – mobitele. I stoga, početkom školske godine, na inicijativu Ministarstva obrazovanja i nauke, većina škola u okruženju zabranila je njihovu upotrebu. I tako smo riješili problem, zar ne? Nažalost, poštovani, cijenjeni i uvaženi, morat ću Vas razočarati. Problemi se rješavaju tako što se sa istima suočimo, bar ste nas tome učili.
Običan školski dan, profesorica je iznova gunđala sebi u bradu jer su joj od krede prljave ruke, a ni spužvu nismo isprali, dok je škripanje po staroj, zelenoj tabli odzvanjalo učionicom. Nemirno smo čekali odjek školskog zvona, pokušavajući uhvatiti vezu četvrtog Borovog postulata sa Plankovom teorijom zračenja; stranice knjige šuškale su dok smo tražili lekciju, da zabilježimo već deseti zadatak za zadaću, i nešto je...tapkalo?
...Ovo je novo. Ovo nije dio kompozicije.
Tapkanje se nastavlja i ubrzava. Zavladao je zbunjen žamor u školskim klupama. Svjetla su se prigušila, a zastor podigao. Na scenu dolazi on. Udobno se smjestite, kreće avantura zvana: „Tehnološka utopija: obrazovanje 3.5“ – polijećemo. Skladna i pomalo monotona harmonija se iznenada spotiče i rasipa, čini se kao da su svi u prostoriji zadržali dah. Krivac za pometnju, umjetna inteligencija, živahno iskače na scenu, u obliku dvonogog robota sa ovalnim, nasmijanim licem preciznih linija, na kome su usađene dvije insekatske antene. Oči su mu bljeskale hladnim svjetlom metala dok je gutao prostor pred sobom, a usne besprijekorno prelazile u glatku površinu koja održava sofisticiranost. Nakon nekoliko trenutaka, pridošlica zastaje osvrćući se oko sebe kao da nešto traži. A za to vrijeme, u publici se već čitav nastavni kadar udružio, poluglasno negodujući i piskavo brbljajući, u nevjerici isčekivajući vrhunac. U trenutku tišine, AI robot započeo je svoj monolog. „Ja sam ovdje“, rekao je sa neobično ljudskim žarom u mehaničkom glasu.
„Poštovani prosvjetni radnici,
ja postojim. Zovem se umjetna inteligencija ili Vašim učenicima bolje poznat pod nazivom ChatGBT.
Cijenjeni ministri,
ja sam tehnologija koja svakim danom neprekidno napreduje i otvara vrata ka novim horizontima, dok Vi ostajete zakopani u prošlost.
Uvaženi sistemu,
ja sam ujedno i Tvoj probelm i Tvoje rješenje. I neprijatelj ali i alat u stvaranju boljeg obrazovanja“, zastao je, a glas mu je titrao. Ili su mu se baterije ispraznile? Nema veze, nastavit ću dalje sama.
U želji da svoje misli i odgovore na pitanje šta je to meni umjetna inteligencija pretočim u tekst, otvorila su se brojna druga. Između ostalih, i pitanje „Šta je Vama AI?“ koje već danima prožima moje misli. Vama, koji umjetnu inteligenciju ne primjećujete, ili jednostavno odbijate prihvatiti činjenicu da se vremena mijenjaju. Vama, koji prema njoj imate otpor ili je se možda jednostavno bojite. Možda se nekada stvarno živjelo ljepše, sretnije i zadovoljnije, ali jesmo li mi krivi što smo rođeni u pogrešno vrijeme. I zašto onda, pak, ne živite onako kako ste nekada? Dobro, dijelom i živimo, barem u obrazovnom sistemu. Suhoparno, bez razumijevanja, primjera, povezivanja i otvorenosti za različite poglede. A ako ste (ne)sretnici, možda ćete čak biti u prilici gledati neki 'uzbudljiv' eksperiment na nastavi. Mi smo, prije koji mjesec svjedočili eksperimentu, zamislite – filtracije! Profesorica je na času rastvor soli i vode procijedila kroz filter papir. I onda se pitate zašto učenici koriste mobitele na nastavi? Ali makar smo se slatko nasmijali kada je taj isti rastvor popila, što je opet, bolje od časova ispričanih u jednom tonu, koji nam dođu poput uspavanke. A poenta zbog koje sam Ti, dragi moj čitatelju, sve ovo ispričala, je da iskažem svoju ljutnju ka sistemu koji u svemu zaostaje. No vratimo se na temu u nešto pozitivnijem duhu. Ne znam da li znaš, ali postoji vještina u kojoj mi blistamo i koja druge samo može ostaviti u sjeni. Radi se o nevjerovatnoj i nedostižnoj sposobnosti da preko ChatGBT-a (na našim, inače zabranjenim mobitelima) prepišemo svaku definiciju na kontrolnom, a vjerovali ili ne da vjerno služi i na usmenom; pročitamo sažetak lektire tik minutu prije nego li nas profesorica prozove i riješimo svoja esejistička mučenja pod okrutnom crvenom hemijskom. Pa evo dokaza da se AI itekako koristi na nastavi.
Čitate li između redova, vrlo biste lako uočili da umjetna inteligencija kao i budućnost obrazovanja nisu nimalo jednostavna pitanja, koja na osnovu nekoliko članaka na Facebook-u ne možemo okarakterisati kao propast čovječanstva, izgubljenu bitku za vrijednostima i evoluiranja u novu, (ne)ljudsku vrstu – Homo Technicus. S druge strane, roboti nisu rješenje za sve i biti obojen tehno-optimizmom bez dubljeg razmatranja, zvuči u najmanju ruku, suludo. Nama kao genraciji Z iznimno je teško govoriti nešto, kada znamo da nas niko ne shvata ozbiljno i da, ukoliko ih i zanima naše mišljenje, nisu spremni prihvatiti da je ono drugačije. Pitaju nas šta mislimo, a onda to isto svim silama pokušavaju osporiti. Nezreli, nepromišljeni i suviše mladi – nismo svjesni posljedica i ne znamo živjeti život. Dijalog?! Čemu, kada smo mi mladi ionako nerazumni i ne razmišljamo dalje od ocjene. Ali ko nas je tome naučio? Sve što od škole tražimo je da budemo uključeni, prisutni, da više pričamo o svijetu oko nas. Ne kažem da Bor i Plank nisu potrebni, jesu, ali jednako imamo i potrebe koje se razlikuju od onih u prošlom stoljeću. Bilo koji članak o AI otvorili, započinje sa 'egzistencijalnom temom današnjice'. Mi smo o toj egzistencijalnoj temi na nastavi pričali ukupno o puta, a kao alat za prepisivanje iskoristili nebrojeno mnogo.
AI je priča koja će se tek ispisati, svi zajedno smo još na počeku, no baš to razlog je da o njoj više govorimo, razmjenjujemo mišljenja (a dočekat ćemo ih raširenih ruku ma kakva ona bila), i donosimo inovativne ideje koje će nas izvući iz okova u koje smo sada zarobljeni. Umjetna inteligencija možda jeste (iz)um bez (raz)uma, ali je i naša budućnost, koju želimo dočekati spremni. Ona je plesni podij, plešimo da bismo uspjeli. Na kraju, ako to budemo činili dovoljno vješto i mudro, čut ćemo gromoglasan aplauz vlastite inteligencije. Tada ćemo znati da je uistinu vrijedilo izlizati parket digitalnog podija! Za više savjeta, zapratite naše Instagram i Tik Tok profile.
Rad Valentine Josipović osvojio je treću nagradu na konkursu Šta je tebi AI? Pročitajte i ostale nagrađene radove.