Učiteljica Nađa je došla u naše selo sa nepunih devetnaest godina. Sjećam se tog dana. Sitna rastom, odjevena u jednostavnu haljinu sa bijelom kragnom i cipele s nižim potpeticama. Kratko ošišana, crnokosa,bijelo lice i široki lijepi osmijeh, krupne kestenjaste oči s dugim trepavicama. Više je podsjećala na djevojčicu. U ruci je nosila tašnu sa ukrasnom kopčom. Kroz školsko dvorište koračala je nekako otmjeno, sigurno, čvrstim korakom. Cijelom svojom pojavom privlačila je pažnju okupljenih đaka i nekolicine znatiželjnih mještana. Pored nje je išla gospođa, punija žena odjevena u kostim jaknu i usku suknju od istog platna, sa uređenom frizurom. Hodala je odmjerenim korakom otpozdravljajući svakome uz smiješak: "Dobar dan!“ Ušle su u našu školu.
Kraj je ljeta i u naše selo B. počele su pristizati učiteljice. Ali nitko od mještana nije znao ništa o dolasku nove učiteljice. Iznenađenje! Neki su nagađali da je ova starija gospođa, vjerojatno, nova učiteljica i da će zamijeniti učiteljicu Almu. A tko je ova mlada djevojka s njom?
Bili smo četvrti razred i kao najstariji đaci nismo mirovali dok ne ispitamo stvar. Mirko, nemirko, naš drugar iz razreda, već sutradan nam je dao sve odgovore: Nas će učiti mlada učiteljica Nađa. Mi smo joj prva generacija! Starija gospođa je učiteljicina majka. Ta vijest je bila istinita. Našoj sreći nije bilo kraja. Moje drugarice i ja radovale smo se početku nastave kao nikad prije. U ponedjeljak ćemo ponovno sjesti u školske klupe. Učitelj Ivo, koji je bio jako strog, ali pravedan, neće nas učiti. Slavica je odahnula... ponajviše zbog matematike.
Ljeto je bilo dugo, posla na selu uvijek puno, a slobodnog vremena za igru i odlazak na rijeku, malo. Zaželjela sam se škole. Nisam mogla zaspati stalno misleći o sutrašnjem danu. Odjenuli smo što smo najljepše imali. Hlače, bijele tenisice i majice... poneke curice imale sandale i šarene haljinice. Prvi dan nismo morali nositi plave kecelje i žaketiće niti torbe, samo jednu teku i olovku.
Živo se sjećam prvog sata u četvrtom razredu. Bili smo se umirili i pogledali nestrpljivo prema vratima. Učiteljica je ušla nasmijana i vedra. Pozdravila nas je svojim baršunasto mekim glasom: "Dobro jutro, djeco.“ Odmah je osvojila naša srca, na prvu! U meni se od tog časa rasplamsao onaj plamičak, želja da ću i ja ovako. Zasigurno, završit ću učiteljsku školu i biti učiteljica, baš kao učiteljica Nađa! Učiteljica i ništa drugo.
Nakon kratkog pozdrava i upoznavanja naša učiteljica sjela je za katedru i otvorila dnevnik trećeg razreda, naš imenik. Čitala je redom naša imena i uspjeh iz prethodnog razreda.
"Ti si Mirjana,“ rekla je obrativši mi se. "Izgleda da si mirna, dobro učiš, ne voliš fizičko vaspitanje, četvorka?“
"Ne volim, drugarice učiteljice,“ odgovorih brzo jer mi se činilo da je najbolje odmah priznati.
„A ti, Mirko, jesi li ti Nemirko? Fizičko pet, ostalo dobar“, pitala je učiteljica smiješeći se.
"Jesam, dobar sam!“ odsiječe Mirko glasno i jasno i svi u smijeh.
Tako je naša učiteljica sa svakim učenikom ponaosob porazgovarala trudeći se da svakom uputi lijepu riječ. Na kraju je zaključila da smo dobra djeca i da se nada da ćemo dobro slušati i učiti.
"Hoćemo!“, zaorilo se u razredu. U tom je zvonce označilo kraj sata. Nitko nije požurio vani, čekali smo dok učiteljica pospremi stvari u ladicu katedre. "Do viđenja, djeco! Vidimo se, sutra.“
Učiteljica je krenula prema vratima, a Abdulah koji je bio najbliže poskočio je hitro i otvorio joj vrata. Izašli smo u hodnik. Učitelj Ivan nas je sve pohvalio što smo dobri, a Abdulaha posebno. Napustili smo školu sretni i veseli.
Ako se po jutru dan poznaje od prvog sata i susreta sa učiteljicom Nađom dalo se naslutiti da će nam ova školska godina biti uspješna jer smo baš mi imali tu sreću da dobijemo mladu, lijepu i milu učiteljicu Nađu. Idući kući rekla sam Bobanu, svom rođaku, da je naša učiteljica bolja od njegove Stanke, jer sam Stanku teško mogla razumjeti. Učiteljica je došla s Lastova i govorila drugačijim naglaskom tako da su njezini đaci razumijevali njen govor, a mi ostali slabo. Boban se odmah usprotivio i rekao da je Stanka najbolja!
Tako se završio taj dan koji nikada ne mogu zaboraviti. Tada ni u snu nisam mogla sanjati da će se ukinuti učiteljska škola i da će otac odlučiti da se upišem u trgovačku.
Sva sretna, taj dan sam rekla svojima da ću ići u peti razred u grad i da me ništa neće omesti. I neka sam jedina žensko, i neka ne bude đačkog, idem pješke... tvrdoglavo sam ponavljala! Čvrsto sam odlučila imati sve petice jer to je uvjet. Ako budem dobro učila, otac je obećao da će me školovati da ostvarim svoj najljepši san: biti učiteljica!
Mnogo godina poslije sjedjela sam u svojoj učionici, a moji đaci pisali su sastav na temu: Majčina je ljubav neizmjena.
Djevojčica Marina H. je samo gledala u prazan list, a njezine krupne plave oči pune suza. Jedva se suzdržavala da ne brizne u plač. Priđem, stavim joj ruku na rame, pogledam. Na listu je započela: Majčina ljubav je...
Pomjerim stolicu i sjednem pored nje. "Što je, da nisi bolesna? Marina samo gleda u list i šuti. Šutim i ja. Ništa mi nije jasno. "Mogu li van?“ "Možeš.“
Ta tjeskoba... neka unutarnja muka, toliko je bilo očito da nešto nije uredu. Bila je vrijedna, voljela čitati i lijepo pisala sastave. Nedavno je došla u sedmi razred jer su izbjegli. Odem do katedre i otvorim imenik. Marina H. Ime oca: Zvonko. Ime majke: preminula. Pisalo je na njenoj stranici. Sve mi se okrenulo... kako to nisam znala!
Marina se vratila na svoje mjesto. Na zvuk zvona učenici su predali na stol svoje bilježnice i napustili učionicu. Marina je stajala pored stola sa biljeznicom. "Mogu li napisati sastav kod kuće?“ upita.
",Možeš“, kažem. "Nastavnice, ja nemam majke. Umrla mi je kad sam imala pet godina... srce.“ Govorila je tiho, isprekidano... i jedna krupna suza skotrljala joj se niz obraz. Niti jedna riječ utjehe nije mi pala na pamet.
"Bila sam puno mala, ne mogu se sjetiti... a htjela sam nešto napisati. Jedino, imam jednu sliku...“ i tu je stala. Zavlada šutnja. Preplavila me tuga, žao mi djevojčice... ljutnja na sebe što nisam znala, grizla me savjest. Nisam bila sposobna ništa reći u tom trenu... Šutimo. „Marina, hajde na trenutak sjedi“, rekoh.
"Koji ti je sad sat?“, upitam "Tjelesno.“, odgovori. "Uh, baš nisam nikad voljela tjelesno, prije se zvalo fizičko.“ "Ne volim ni ja,“ veli Marina uz blagi osmijeh. Već mi je bilo lakše... a i Marini!
"Koga imaš kod kuće?“ "Imam stariju sestru Dijanu, tatu i dva brata. Dijana je najstarija, moramo je svi slušati.“ Govorila je vedrije. Otvorim torbu, pronađem jednu bombonu i pružim je Marini. "Hvala nastavnice! “Znaš, Marina, život je često nepravedan...ali to je već filozofija. Vidiš, sad sam se sjetila svoje učiteljice Nađe. Ona je znala svako dijete u dušu...i utješiti. Pa ,oprosti mi.“
"Ništa, ništa, nastavnice. Vi niste mogli znati...Uredu je.“ Bila sam sretna što je Marina već kao gotovo odrasla.
„Znači, uvijek se možeš osloniti na svoju dragu sestru Dijanu. I naravno na svoga oca. Stoga, napiši naslov: Ta mi je osoba najdraža. Bilježnicu sutra predaj. A sad trči, sat tjelesnog samo što nije počeo.“
Ispratim djevojčicu sa smješkom. „Doviđenja nastavnice“, kaže mi.
Ostala sam sjediti za stolom. Odjednom, iskrsnu mi slika: Četvrti smo razred, a Anica, naša mala drugarica bila je prvačić. Igrali smo na fizičkom između dvije vatre. Netko od dječaka je udario loptom malu Anicu i ona je sjela u prašinu. Isprljala je suknjicu i bijele štramplice. Rasplakala se. Smiljka ju je tješila, ali nije pomoglo. Uzela ju je za ruku i dovela u zbornicu. Bila sam tu, slagali smo knjige u ormar. Naša učiteljica Nađa ju je tješila: „Ma, nemoj ti meni plakati dušo, niko tebe ne smije više dirati, ne da tebe učiteljica. Ja ću te paziti... i učitelj tvoj isto. Ovi dečki, grubijani jedni, zaslužili su kaznu!“
Posjela je Anicu kraj sebe i brisala joj suze maramicom. Iz tašne je izvadila bombonu i pružila je djevojčici. Anica je prestala plakati kada je učiteljica blago pomilovala po kosi. Odmotala je sjajni žuti papirić s resicama i stavila bombonu u usta, a papirić u džep.
Svi u školi smo znali da je Anicina majka preminula mjesec dana prije, u trideset trećoj. Svi, osim naše učiteljice!
Sve mi je to došlo kao da je jučer bilo, a ne prije tri desetljeća.
Za našu učiteljicu Nađu zaista nije bilo neriješivih situacija. I koliko se god trudila, nisam mogla biti na visini pedagoškog zadatka. Učiteljska škola, koju su nažalost ukinuli upravo kad sam ja završavala osnovnu, bila je zaista rasadnik dobrih pedagoga, a moja učiteljica Nađa je najbolji primjer da je tako. Misli mi ponovo skrenuše na moju učenicu Marinu. Jedna malena lastavica poletje iz gnijezda u potkrovlju škole. Tko zna kamo će je životni put odnijeti kad bude ojačala i spremna za let, za dugo putovanje na jug.
Jednom prigodom naš nobelovac, Ivo Andrić, napisao je: „S malo razuma, dosta napora i dobre volje sve se u životu, na kraju krajeva, dâ nekako urediti.“
Bezizlaznih situacija nema.