Ljudski je vijek kratak. Dok dlanom o dlan prođe život i onda valjda tamo gore svodiš račune. Svodi ih i Abid danas – tridesetog januara dvije hiljade i neke.
Umro učitelj Abid – bruji cijela Stijena. A i zvali su ga svi „Učo“.
Priča efendija stijenski u onom posljednjem govoru kako je ovaj čovjek cijeli svoj radni vijek, pune četrdeset i četiri godine proveo u svojoj rodnoj Stijeni.
Stijena, mjesto „zaglavljeno“ između Krupe i Cazina odavno više nije ono selo kakvo je bilo ranih 60-ih kad se Abid vratio iz Bihaća.
Svršeni učitelj Učiteljske škole „Mahmut Ibrahimpašić Maše“, jedan od njih stotinu koji su završile te školske godine.
Divne li generacije tih učitelja! Tri razreda puna mladosti koje njihovo prosvjetno opredjeljenje odvodi širom nam bivše države.
Abid ne da svoje Stijene. On se vraća tu, unutar zidina starog stijenskog grada gdje se ugnijezdila škola – pola škola, pola mekteb.
Đaci nahrupili, ima i onih tek nekoliko godina mlađih od učitelja. Djeca željna znanja, učitelj željan da ih nauči.
Generacije se mijenjaju, dolaze i odlaze, učenici stasavaju u ljude. Ti ljudi imaju onda svoju djecu. I njih uči učitelj Abid. Matematika mu glavni predmet. Svi vole i znaju računati, svi lijepo pišu – jer učitelj jednako vješto piše i lijevom i desnom rukom. Abid vjeruje samo u egzaktne nauke i svoje znanje neumorno prenosi na stijenski naraštaj. Postadoše od te djece uvaženi stijenski profesori, inžinjeri, ekonomisti doktori. Rasuli se širom države, ima ih u svim porama društvenog života. Dao je njima učitelj Abid dobre školske i životne temelje.
Puno je njih došlo danas da ga isprati na neki drugi, valjda bolji svijet.
Nikad nije zakasnio, nikad otišao ranije – priča mlađahni direktor škole u Stijeni, njegov bivši đak. Kolege, uglavnom starije, potiho pripovijedaju kako je srušio stereotipe polažući stručni ispit. Došao vrlo davno učitelj Abid u veliku gradsku školu u Banja Luci. Da ispredaje djeci tešku matematičku jedinicu. Krenuo prema pripremi koju je napisao i vrlo brzo vidi da ne ide. Ne znaju banjalučka djeca ono što prethodi ovoj matematičkoj zavrzlami. Proradi u njemu učiteljski „crv“, prisjeća se metodičkih uputa svojih profesora i odlučuje za jedino moguće rješenje – obrađuje, vraća se prvo na ono što djeca ne znaju. Njegov cilj časa nije bio ispunjen, ali onaj didaktički, životni, učiteljski jeste.
Promijenila su se vremena, došlo neko novo digitalno doba. Ne može više učitelj biti djeci jedini uzor ili moralna veličina. Nije učitelj isključivo onaj koji širi i otvara vidike. Imaju nova djece neke nove junake u životu.
Nestalo je tradicije, seoske škole su prestale biti seoske, sela su se približila gradu. Nema ni Učiteljske škole, a ni učitelja. To su danas profesori razredne nastave, ponikli na raznim Pedagoškim fakultetima, koji na svoj način pokušavaju doprijeti do znatiželjnog, složenog uma djece 21. vijeka.
Učitelj Abid je odavno u penziji. Svako jutro pogledom isprati veselu dječju graju sa balkona svoje kuće, oslušne ritam njihovih nestašluka. Nedostaje mu sve to. Ni unuke svoje neće da vodi u školu. Voli ih, sve će učiniti za njih, ali to ne. Nekako mu je teško ne biti više dio svega toga.
I onda ovog tridesetog januara, skupilo se puno te njegove bivše stijenske djece, i njihove djece, da odaju posljednju počast svom učitelju. Oni su vratili njemu, ono što je on njima davao gotovo pola vijeka.
Ispunio je učitelj Abid svoju ovozemaljsku zadaću i ostavio Stijenjanima prvenstveno znanje u naslijeđe i vjeru, da nas baš to znanje dovodi do cilja kojem težimo.