Bilo je to davno, iza zvončića i ljiljana, preko vode hladne, ispod brda cicelj. Življaše u selu zelenići maleni dječak, garave kose, crnih očiju, a lijepe naravi. Volio je hraniti životinje, piliće i kokoši, psa i kravu bjelku. Dječak Garavko je znao koliko su njegovoj porodici životinje važne za život. Imao je svega šest godina, a razvio se u tako vrijednog i pouzdanog dječaka. To ljeto, pred polazak u školu, dječak je na poklon dobio maleno janje. Kako je janje jačalo, tako su njih dvoje postajali nerazdvojni. Voljeli su šetnje po šumi, igrali se žmire i skrivali između stabala nježne i otmjene breze. Ponekad bi se toliko zaigrali, počeo bi padati mrak i samo se čuo majčin glas iz daljine: “dođite, namazala sam vam krišku hljeba s kajmakom!” Vikala je majka sa verande, a njihova crijeva su krčala i bila spremna da se ubaci sočna kriška kajmaka u kljun i popije čaša mlijeka. Bezbrižno djetinjstvo i igru prekida novo poglavlje u garavkovom životu. Janje je imalo dva mjeseca, kada je garavko krenuo u školu. Svako jutro janje je pratilo prijatelja do škole, čekalo ga i vraćalo se nazad s njim kući. Garavko je bio dobar učenik, poštovao je prijatelje i učiteljicu. Ali jednog dana se desilo nešto neočekivano. Učiteljica je zadržala djecu u razredu, nakon berbe malina koje su sami uzgajali u školskom dvorištu. Janje se uznemirilo jer dječak nije izlazio iz škole. Čekalo je janje i čekalo, a dječak garavko se unervozi i poče mu noga lupkati i udarati od sto. Učiteljica primjeti njegovu nervozu. Desilo se ono čega se dječak bojao. Neko je u hodniku vrisnuo: ”Aj, janje u školi!” “Šta?” Zaprepašteno upita učiteljica. “Ko se usudio uvesti životinju u školu?” Nastavi ona dalje. Učenici su šutjeli, znali su oni čije je janje. Učiteljica je postajala sve ljuća. “ko se to šali sa mnom?” Pomisli učiteljica. Janje uđe u razred, a garavko obori glavu. “hajde sad, umiljato janje, pokaži mi ko je ovdje tvoj prijatelj!” Reče učiteljica. Janje potrča garavku i poče ga lizati po rukama i licu, garavko pusti suzu bojeći se šta će učiteljica reći. Ali učiteljica je razumjela djecu i reče: “dobri dječače, vjerujem da je tvoje janje ušlo u školu bez tvoje dozvole. Ali molim te, nemoj da se to više ponovi. Životinja ostaje na livadi, a djeca uče u školi.” Poslije nekog vremena učenici su se s radošću i veseljem sjećali ovog događaja u kojem janje prošeta školom u potrazi za svojim prijateljem. Prisjećali su se i učiteljicine reakcije, zaprepaštenja i oprosta. Onaj ko voli životinje, voli i ljude. Onaj ko ima milosti prema životinjama, ima je i prema ljudima. Život na selu je prepun čari, mirisa pokošenog sijena, sjajnih seoskih noći. To znaju garavko i njegovo janje, ali i seljaci koji su imali sreću da prožive život povezani sa životinjama i prirodom...
