– Dobro jutro djeco! – učionicom se zatreperi tihi, ali odmjereni glas djevojke, koja je u plavoj kecelji stajala kraj školske table na početku školske godine.
Bio sam četvrti razred i zabezeknuto sam zurio u nju. Izgledala je tako sitno, da sam u prvom momentu pomislio da je i ona učenica. Ali opet se odvajala od nas učenika seoske škole u istočnoj Bosni. Njena kosa je bila kratka, ošišana gotovo na mušku frizuru. Djevojčice u našem selu su imale običaj svoje duge kose vezati da li u jednu ili dvije pletenice. Njena suknja je bila jednobojna, uska i tik ispod koljena za razliku od seoskih djevojčica koje su još uvijek nosile duge šarene suknje, skrojene od bilo čega upotrebljivog. U školovanje djevojčica se nije puno ulagalo jer nekako je važilo mišljenje da škola ženskom nikakvo dobro neće dati. I moje starije setre su završile samo te obavezne četiri godine. Mi dječaci bi obično nakon četiri razreda pješačili nekih dva i po sata do malog gradića u istočnoj Bosni, gdje se za nas nalazila najbliža osmoljetka.
– Moje ime je Anka i ja sam vaša nova učiteljica. Nadam se da ćemo se lijepo slagati. – nastavljala je učiteljica smiješeći se pri čemu su joj se ukazivali biserno bijeli sitni zubići.
Nije mi bilo žao što mi Andrija više nije učitelj jer je bio jako strog i prgav. Pravio je problem cijelom selu i kad je bio loše volje nismo mu mogli nikako udovoljiti. kako god bi napisali neko slovo ili uradili račun, uvijek bi bilo pogrešno. Naročito se iskaljivao nad starijim dječacima velikim drvenim lenjirom, kojim bi udarao po dlanovima sve dok ne bi bili crveni poput užarene peći zimi u našoj učionici. Po cjeli dan je na nastavi pričao o nepravdama društvenog poretka, koji ga je doveo i zarobio u naše selo. Ipak je on iz Crne Gore. Obzirom da je bio izrazito visok i krupan, niko mu se nije ni suprostavljao osim tetka Fehima, kojem je bilo dovoljno popiti dvije čašice ljute da mu opet Andrija bude za sve kriv.
Učiteljica nas je prozivala jedno po jedno. Ustajali bismo, govorili naša imena I starosnu dobu, u kojem selu živimo i koliko članova broji naše domaćinstvo, što je ona vrijedno bilježila u svoju sveščicu. Kad je došao red na mene jedva sam promucao da mi je ime Midhat.
– Midhat! I kako još? – upitala me je.
U tom momentu nisam znao ništa više. Cijeli razred mi se smijao, a ja sam se sjetio Andrijine česte uzrečice “ glup k’o Bosanac”.
Osman me laktom munu u rebra, a ja mu opalih ćušku preko ušiju. Očekivao sam veliki lenjir i već sam spremno držao svoje dlanove, ali učiteljica je samo tiho prošaptala praveći se da ništa nije vidjela: -Arapoviću, sjedi dole.
Bilo me je stid. Da sam mogao kako bih od neke muke u zemlju propao .Kako je vrijeme prolazilo, tako je učiteljica sve više postojala dio nas. Nije se samo brinula o djeci, već i o članovima naših porodica. Tako kada je neni Muliji nestalo lijekova od glave, učiteljica ih je nabavila. Dedu Edhemu je redovno pisala i čitala pisma od sina Muriza, što je prebjegao za Francusku. Tetki Haniji je pozajmila para, što ih je tetak Fehim propio da pregura do jabuka. Ko god da je imao bilo kakvih problema u selu, išao bi učiteljici Anki da se požali. pisala je molbe, zahtjeve i dopise za cijeli okrug.
A mi sve što smo znali o učiteljici Anki, bilo je da je iz Bačke Topole, a to je negdje u Vojvodini, objašnjavala bi nam ona strpljivo. Kada bi pričala o salašima, zacaklile bi joj se oči iako smo se svi svojski trudili da se u našem selu osjeća kao kod kuće. Pokazivali smo joj naše voćnjake i njive i tvrdili da će u proljeće, kad voćnjaci probeharaju, kad šume olistaju i trave ozelene biti toliko lijepo, da će Anka zaboraviti te neke svoje salaše.
Nas četrdesetak učenika smo dijelili istu učionicu preko puta koje se nalazio stan za učitelja. Svako jutro sam polako prolazio ne bi li uhvatio još jedan novi djelić učiteljičine sobe. znao sam dobro da učiteljica ne zaključava svoj stan za vrijeme nastave, ali nikad mi nije palo na pamet da se iskradem i otvorim ta čarobna vrata. Sam miris mi je bio dovoljan da me odvede u jedan novi svijet, za kojeg nisam ni znao da postoji. Jedne nedelje je napravila akciju da se uredi školske dvorište i okreči škola. Sve je nekako postalo čistije i urednije kako je došla učiteljica Anka.
Učiteljica Anka nam je uvela nekoliko pravila, od čega je prvo bilo pranje ruku. Ruke su se prale u česmi na dvorištu zbog svake sitnice. i kad je zahladilo znalo se da se ruke moraju oprati prije nastave, prije užine i kad krenemo kući.
Drugo pravilo je bila baš ta užina. Učiteljica je uvela da imamo u toku nastave veliki odmor na kojem bi jeli užine. Sva djeca bi ponešto donijela od svojih kuća I to bi sve u jutro stavljali na veliki sto u ćošku učionice. I učiteljica Anka je obavezno učestvovala sa svojim hljebom ili kolačićima. Svi bi zajedno jeli, dok je bilo išta od hrane, tako da se siromašnija djeca nisu po ničem odvajali od nešto bogatijih učenika. Tih pedesetih godina smo nekako svi bili slično siromašni, tako da su nam suhi kolačići učiteljice Anke bili prava poslastica.
Dok sam živ, ne mogu zaboraviti zbunjeni pogled učiteljice Anke, kada je vidjela gotovo prazan sto prvog dana Ramazana. Na njemu je bila zdjela kolačića i još možda po neka jabuka ili suha šljiva.
– Djeco, a užina? – upitala nas je svojim treperavim glasom.
Nikad nije povisila ton, čak ni ako bi se Safet i Uzeir pobili u školskom dvorištu, ali opet je sve držala pod kontrolom. Slušali smo je. Niko nije izmišljao najrazličitije razloge da ne dolazi na školsku nastavu. Naši roditelji su donosili, koliko je ko mogao hrane, a ona nikad nije tražila još. Čak se trudila da na neki način vrati više. Tako kada je Hanefijin babo doteglio vreću krompira i jabuka, ona je po Hanefiji spremila platno za Hanefijine sestre. Ili kada je Ilijasov babo dovukao drva, poslala je i krompira i jabuka, što je imala viška Ilijasovoj porodici. Mojoj majci je za zaklanu kokoš dala mirišljavi sapun, što su sestre brižljivo čuvale u sehari, da im haljine mirišu.
Refija, nekim prećutnim dogovorom naš glasnogovornik razreda je podigla dva prsta, te nakon učiteljičinog klimanja glave počela je objašnjavati: – Danas je počeo Ramazan.
– Zar i vi djeca pratite to, mislim postite? Moraću porazgovarati sa vašim roditeljima. – u čudu se našla učiteljica.
– Najmlađoj djeci se prišiva. – dobacih ja.
– Kako to misliš Midhate? – upitala me je.
– Midhat hoće da kaže… – poče Refija, na šta je učiteljica prekide: – Midhat će mi to objasniti.
Inače stidljiv i povučen po prirodi jedva ustadoh. – Učiteljice, običaj je da svi ukućani osim onih baš najmlađih zajedno ustaju na sehur, te nakon toga zaposte. Mlađa djeca poste nekako do ručka, te im se nakon ručka prišiva vrijeme do iftara, kad opet svi zajedno sjedimo za sofrom i iftarimo.
Učiteljica nam se poče izvinjavati: – Djeco izvinite. Odrasla sam u Vojvodini. Za Ramazan I post sam čitala samo u knjigama I bila sam mišljena, da to važi samo za stariju djecu. Znate šta, od danas ću i ja postiti s vama.
– Ali vi se zovete Anka. – ciknu Emina, koja je tek jesenas krenula u školu.
Učiteljica se nasmiješi svojim toplim osmijehom: - Baš zato, što se zovem Anka. Djeco, ja živim u vašem selu i ako vi možete postiti, onda trebam i ja. –
Zgledasmo se. Učitelj Andrija je imao običaj da namjerno pred nama žvače različita jela, čak je jednom kupio i bombone, one što se kod nas dijele poslije mevluda, da nas počasti za vrijeme ramazanskog posta. bio je strašno ljut, kad ni jedno dijete nije pružilo ruku da ih uzme, te je odmah zadao kontrolni iz matematike sa enormno teškim zadacima. Većina nas je dobila jedinice.
– A kolačići? – upita Safet. – Neće valjda propasti?
Učiteljica Anka se zamisli jedan tren, te odgovori: – Vas je djeco iz trideset kuća, koliko dana traje i Ramazan. Svaki dan će po jedno dijete iz različite kuće ponijeti ukućanima po zdjelu kolača. –
Svi smo je gledali.
– Evo, danas će Midhat ponijeti jer je prvi upisan u dnevnik. – nastavlja ona, dok se ja crvenim.
Pažljivo sklanja zdjelu sa kolačem, te nastavljamo sa školskim gradivom. Ranije nas pušta kući jer je Ramazan. Kad se pojavljujem sa zdjelom u rukama majka me iznenađeno gleda. U par rečenica sam objasnio šta se desilo. Nena Hatidža je glasno othuknula popravljajući porub svoje šamije. Ona je sumnjala u sve. Dedo Zahid me opet posla u školu. Usput sam birao riječi kojim ću pozvati učiteljicu Anku na iftar, kako su mi kući naredili.
– Midhate, da nisi šta zaboravio? – upitala me učiteljica iznenadivši se, kad me je ugledala.
Dok sam stiskao svoje šake gledajući u njene somotne papučice neako sam uspio prozboriti:- Učiteljice, moji Vas pozivaju na iftar. –
Gledala me je nekoliko trenutaka: – Nema potrebe, da se tvoji muče zbog mene. Lahko je meni, ja sam jedna, napraviću sebi nešto.
Prvi put je prekidoh: – Učiteljice, običaj našeg sela je kad se posti da niko sam ne smije iftariti. Iftari su slađi u društvu. Eto I dedo Edhem živi sam, a svaku noć je kod nekog u selu na iftaru. Sramota bi bilo da sam sebi sprema iftar.
Učiteljica me pomilova po kosi, od čega mi nekakvi čudni trnci pređoše tijelom. Nisam smio podići pogleda, a noge se prikovale za pod, ne mogu ih nikako odlijepiti.
– Doću ću. Samo mi reci Midhate, Ima li nešto što radite nakon iftara. – upita me.
Jedva dođoh do glasa. Obrazi su mi bridjeli poput dlanova iz doba učitelja Andrije.
– Nakon iftara svi u našem selu skupljamo se kod deda Edhema, gdje svi zajedno klanjamo teraviju - počeh i onda se ugrizoh za jezik.
Čuo sam, kako se odrasli došaptavaju da se ne gleda baš blagonaklono na post, klanjanje i druge običaje u našem selu.
– Teravija se samo klanja za vrijeme Ramazana. – pokušavam objasniti. – A, dedo Edhem je bio nekad efendija Edhem.
Shvatam da sam još gore uprsk’o. Ćutim.
– Šta misliš Midho, bi li se naljutili, kad bih ja došla na teraviju? – najednom me upita učiteljica Anka.
Nisam smio dići pogleda. A šta da joj I kažem.
– Ko bi se na ljutio? Samo što vi vjerovatno ne znate klanjati. – pokušavam da je odvratim od ideje
– U pravu si Midhate. Prvo ću naučiti klanjati, pa ću doći na teraviju. – govori ona usplahireno. – ti ćeš mi pomoći, ma svi učenici će mi pomoći.
Krećem polako jer sam svoj posao obavio. Ne smijem kući ništa za teraviju spomenuti jer će se možda babo I dedo naljutiti. Nena Mulija sigurno hoće. Nervozan sam dok čekam vrijeme iftara. Ne zbog gladi već od neke čudne spoznaje da će doći učiteljica na iftar. I stvarno pojavljuje se nekoliko minuta prije iftara noseći zavežljaj u rukama, kojeg pažljivo predaje mojoj najstarijoj sestri Ifeti.
– Samo sam nam malo sirnice napravila. Donijela mi danas Hakibegovica domaćih jaja i sira, pa da ne propada. – objašnjava učiteljica mojoj majki.
Prvi put vidim učiteljicu Anku u dugoj suknji. Čak je i glavu pokrila nekom šarenom maramom, da se ne vidi njena dječačka frizura. Ipak se iI dalje po držanju razlikuje od naših seoskih djevojaka. Njen svaki pokret je nekako odmjeren, nijedna riječ nije suvišna.
– Kako ste gospodine Zahide? – pozdravlja se sa mojim dedom ne pružajući mu ruku.
– Ma slab sam ti ja gosp'on, zemlja je od mene načinila seljaka. A kako si ti dijete? – dedo se trudi biti kulturan.
– Šućur Bogu, lijepo si se obikla. – dodaje nena Mulija.
– Jesam nano, kako nisam. – odgovara učiteljica dok prilazi prostrtoj siniji.
Po načinu kako savija koljena jasno se vidi da nije sjedila za sinijom. Pružam joj stoličarku da joj bude lakše. Odmahuje glavom jer svi, čak i dedo i nana sjedaju bez stoličarke. Sve oči su uprte u deda Zahida, koji iz unutrašnjeg džepa vadi svoj fino izrezbareni sat i pogledava na njega.
– Još dvije minute. Sa'će. - govori tiho.
Ćutim i brojim u sebi do sto. Dedo počinje učiti i svi podižemo ruke ispred sebe. Podiže ih i učiteljica, gledajući nas ispod oka. Ogladnjeli jedemo u tišini. Samo se čuje zveket kašika i limenih sahana. sestre kupe iskorištene sahane, dok majka spušta veliku bakrenu tepsiju sa taze ispečenom krompirušom pod sačem. Sredinu je izvadila da bi tu smjestila šarenu ćasu punu kiselog mlijeka. Tu je i pun sahan sirnice. Nakon jela Mirzeta donosi zdjelu sa kolačićima, šerbe i kafu. Nena Mulija glasno srče, ali to kao da niko i ne primjećuje. Učiteljica se došaptava i smijulji sa mojim sestrama. Po prvi put u svom životu sam ljubomoran na njih. Da sam ja prvi rođen bio bih stariji od Ankice. Kad krenusmo na teraviju ispratismo učiteljicu do njene kuće.
Sutradan je drugo dijete po dnevniku odnijelo zdjelu kolača svojoj kući i učiteljica je bila kod njih na iftaru.
Nakon nekoliko večeri učiteljica Anka se dosjetila da bi se teravije mogle klanjati i u školskoj učionici. tako i tako je to najveća prostorija. Zamolila je čak dedu Edhema da djeci tri puta sedmično održava mektebsku nastavu, kojoj je i ona prisustvovala. na početku sam bio puno bolji od svoje učiteljice jer ja sam već do tada Sufaru bio gotovo prešao, ali brzo me je stigla. svojim tankim prstićima ispisivala je arapska slova, kao da se oduvijek bavila kaligrafijom.
Ne sjećam se da je ikad bio ljepši Ramazan u selu. Ne sjećam se čak ni ljepše godine. većina nas je te godine prošla s odličnim uspjehom. I znali smo da je to zasluženo.
Početkom ljetnog raspusta je učiteljica Anka otputovala u Vojvodinu. S radošću smo čekali početak školske godine. Ja sam završio četvrti razred, tako da ću morati pješačiti u grad do škole, ali opet sam je nestpljivo čekao. Nije došla. Ni te, ni iduće, ni narednih pet godina.
Dedo i nena su umrli. Sestre su se poudale. I ja sam otišao sam iz sela u velike škole, završio fakultet, počeo raditi u Sarajevu. Sve rijeđe sam išao kući jer su moji roditelji sve češće bivali u gradu, ali ni jedan jedini put nisam otišao da nisam svratio do naše škole, koju su poslije nekoliko godina vlasti zatvorile. uveli su đački autobus, koji je sve manji broj djece odvozio u grad.
Svaki dinar sam ostavljao po strani, da mogu i ja da vidim tu Bačku Topolu, da probam razumjeti zašto se učiteljica Anka nikada više nije pojavila u našem selu, gdje se vjerovatno i dan danas među starinom samo po lijepom spominje.