Glava I
Mokri, natopljeni miris zemlje izdizao se poput duha, aveti koja prijeti da u svoje netjelesno postojanje, uvuče život i svijet. Glasa nije bilo, govora nije bilo, sve što se čulo bilo je udaranje kapi u već ispunjene lokve i rupe. Iz dimnjaka se širio dim, dodajući zemljanom mirisu, miris izgorenog drvlja. Nebo bez plavila, zemlja bez zelenila. Kao zadnje mjesto na svijetu na koje bi živuće biće trebalo stići. Tako je izgledala, mala, od svijet zaboravljena kasaba tog dana. Bilo je to mjesto koje ne očekuje posjetioce – njegovi žitelji sanjali su o životu van njega, a posjetioci su skoro pa uvijek donosili nevolje, kazne i zakone koji su mu kap po kap, oduzeli život i ostavili ga, bez samilosti, da samo, do smrti izdahne. Kuće u selu bile su trošne i skromne. Stvorene od cigle, drveta i kamena, ograđene asimetričnim tarabama, svojim ukućanima rijetko su priuštile više od prijeko potrebnog. I sama želja za nečim višim od prijeko pokretnog, žiteljima bila je vulgarna i griješna – željeti više, značilo je biti nezahvalnim na onome što se ima, a nezahvalnost vodi ka kazni, tako su im rekli svećenici i seoski mudraci. „Onaj ko ne zavhaljuje na svom hljebu svagdašnjem izgubi i njega“ – bila je to istina koja je ušla u njihove uši, misli, svijest i podsvijest. Sve kuće, osim jedne bile su takve. Jedna, udaljenija od drugih, bila je veća, ograđena metalom, uređena, čak i mokra zemlja oko nje nije izgledala otrovna kao oko drugih. Seoski vojvoda, živio je tu, dovoljno blizu svojih kmetova i dovoljno daleko da mu njihovi životi nisu na savjesti. Ljeti, vojvoda bi jahao po livadama svoga posjeda, sa lovačkim psima gonio bi vukove i ptice. Zimi bi hodao kroz lugove u okolini i posmatrao zimnicu. Sa ljudima nije puno govorio, sa kmetovima još manje. Mladi udovac, dane je provodio sam, baveći se računima i posjedima, te obukom jedine uspomene koja mu je ostala pokojne žene – sinom koji je bio dovoljno star da postavlja pitanja, nerijetko, neraspoloženom i naprasitom ocu.
Tog mokrog i natpoljenog dana, gledao je kroz prozor svoga doma, očekujući svoga gosta. Gost mu je rekao doći odmah poslije doručka, a vojvoda, znajući da se ljudi ne usuđuju njemu kasniti, sjedio je i čekao kola da se pojave u daljini. Njegov sin još uvijek je spavao, jedini zvuk bio je pucketanje vatre iz kamina i udarci kašičice od šoljicu kafe koju je držao. Nosio je svoju zimsku košulju i pantalone, tamno plavu kosu začešljao je pozadi i nije odmicao oči od seoskog puta, osim na tren, da pogleda na sat. Gledala je kroz prozor kola u kojima je sjedila. Svuda okolo bila je crnogorična šuma, gusta, teška i zastrašujuća. Podigla je glavu i gledala prema nebu. Visoki borovi, činilo se, dodiruju samo nebo. Plavetnilo neba još uvijek je skrivala duh nemani koja se tog jutra sručila na selo. Put je postajao uži, šuma je bila iza njih i prve kuće pojavile su se strane. Gledala je u njihove zamagljenje prozore, oguljene i oštećene bijele, smeđe i crne ramove koji su ih držali. Na nekima od njih bile su mačke, sklupčane, negdje po dvije, tri, grijući jedna drugu. Zavjese na prozorima skrivale su živote iza njih.
„Stigli smo.“ – rekao je kočijaš.
„Stigli? Ali ja ne vidim ništa.“ – uzvratila je.
„Ne možemo kolima odavde. Samo hodite pravo još par minuta i vidjet ćete veliku kuću na kraju. Tu trebate biti“ – obratio joj se u isti mah, pogledom punog sažaljenja ali i olakšanja što je konačno obavio posao za danas.
Samo je klimnula glavom, uzela svoj kofer i izašla van. Njezine čizme susrele su sa blatom pod njima, pogledala je okolo – tražeći neko lice sa kojim će moći razmjeniti riječ ili dvije. Nikoga nije bilo. Pogledala je još jednom, gledala u prozore, vrata, ali ni jednog radoznalog oka nije bilo. Nesigurnim korakom, krenula je putem. Blato je doticalo rubove njezine haljine. Sitna kiša padala je po njezinoj bijeloj, izvezenoj marami. Dok je hodala, gledala je iza sebe, pored sebe, nije znala da li je to znatiželja ili tek strah, ali je kao i prvi put, ni njezine nade, ni strahovi, nisu bili opravdani – vani, na prozorima nije bilo nikoga. Nije joj trebalo dugo da u daljini, vidi kuću u koju je trebala doći. U daljini, vidjela se lijepa, velika kuća sa bijelom fasadom, crvenim crijepom, velikim prozorima i visokoj ogradi koja ju je štitila. Ono što nije znala je, da je cijeli njezin hod, bio praćen, da je neko, gledajući kroz prozor, bio zabavljen i iziritiran čestim okretima i pauzama. Do velikih vrata, stigla je zadihana, umorna i obraza crvenih od hladnoće i krvi koja je potekla u njima. Marama joj se pomjerila i nekoliko tamno crvenih pramenova, izvilo se oko obraza i tamno zelenih očiju. Pokucala je. Muškarac, sa druge strane vrata, nije se pokrenuo, nikada ne otvara vrata pri prvom otkucaju. Drugi put čuo se ritmičan udar na vratima, ovaj put, dao je znak slugi da otvori vrata. Sluga, žena nešto starija od polovine stoljeća, vedra, ali umorna lica, otvorila je vrata. Pogledala je u neuredne čizme i rubove haljine.
„Ne možete sa takvim čizmama unutra. Skinite i uđite unutra. Pokazat ću vam sobu pa se presvucite. Možete uprljati ćilime, gazdi se to ne bi svidjelo.“ – rekla je usiljenim osmijehom. Mlada žena je klimnula glavom i skidajući jednu po jednu čizmu, stavljala je stopalo unutra. Sluškinja je uzela čizme i uvela je unutra. Mlada žena je pogledala oko sebe, visoki zidovi bili su ispunjeni ukrasima, tapiserijama i toplinom koja je dolazila iz kamina. Sluškinja ju je uvela u glavnu sobu. U sobi ju je dočekao vojvodin lik. Bio je dalek i hladan, ali kao domaćin, nije htio da uznemiri gošću.
„Dobrodošla, poštovana učiteljice. Moje ime je Isak.“ – pružio joj je ruku.
Maramu je skinula i dala sluškinji. Kosa joj je padala preko sive haljine. Samouvjereno i gledajući ga u oči, pružila je ruku. „Ja sam Zlata, drago mi je“ – pristojno se osmjehnula.
„Moj sin bi uskoro trebao doći da Vas upozna. Njega ćete obučavati kao što već znate.“ – rekao je da popuni tišinu koja je nastala. Zatim je brzim pogledom pogledao kroz prozor. „Sjedite molim Vas. Volite kafu? Bilo bi mi drago ako da, jer imamo divno zrno tu. Reći ću da Vam pripreme.“ – govorio je brzo. Zlata se osmjehnula njegovoj nervozi, nespretnosti, pokušajima i trudu. Sluškinja je donijela kafu, sa njom je dolazio dječak, još uvijek pospan. Zlata je ustala i prišla dječaku.
„Ja sam tvoja učiteljica, Zlata. Kako se zoveš?“ – svi su pogledali u dječaka. Iako pospan, stidu nije bilo mjesta. „Zovem se Emin“ – zvonasto je odgovorio.
„Mislim da sutra već možemo početi sa obukom. Danas ću vas ostaviti da se priviknete jedno na drugo“. – mirnijim nego ranije glasom, rekao je Isak.
Glava II
Slijedeće jutro ustala je rano. U njezinoj sobi, uz krevet, bio je prostor sa ogledalom, bokalom vode, nešto cvijeća i sapunom koji je mirisao po ružama. Umila je lice, rasplela i počešljala kosu te je ponovo splela u pletenicu. Nakon zajedničkog doručka, ušetali su u sobu za učenje. Radni sto nalazio se ispred velikog prozora. Vrijeme je bilo prijatnije nego prijašnjeg dana, iako vlažno, sunce se nadziralo na istoku. Police u sobi bile su ispunjene knjigama, igračkama i tek kojom slikom. Zlata nije postavljala pitanja, već je prišla polici, uzela bukvar i sjela pored dječaka. Tog dana nosila je blijedo rozi džemper i sivu suknju do koljena.
„Ja već znam slova!“ – uzviknuo je nakon što je vidio bukvar u njezinim rukama.
„Misliš?“ – uzvratila mu je, blago ga izazivajući.
„Pitaj me slova!“
Zlata je pokazala na jedno od slova iz bukvara.
„To je slovo L“ – rekao je.
Zlata je pokazala na još nekoliko slova, i zaista, dječak je prepoznao svako od njih. Zatim je pokazala na cijelu riječ. Iako je izgovorio slova, nije znao pročitati cijelu riječ.
„Vidiš da ipak ne znaš sve.“ – rekla je.
„Nikada nisam tako učio.“ Blago razočaran spustio je glavu.
„Zato sam ja ovdje. Već znaš više nego što sam očekivala.“
Osmijeh mu se vratio na lice i proveli su ostatak jutra i podnevlja.
Dani koje su provodili skupa, brzo su prolazili. Naviknuti na pridošlicu, postala je dio kućanstva. Isak je postao opušteniji, a njegovom sinu prijali su časovi i dopadala mu se učiteljica. Dani su ličili jedni na druge, rutina se uvukla u sve ukućane i činilo se da svi prate jedan nevidljivi ritam koji ih sviju pokreće. U taj isti ritam, ipak, jednoga dana uvukao se nepoznati, novi, nepredviljivi zvuk.
Taj dan bio je topliji i sunčaniji od prijašnjih, jedan od onih kasnih jesenjih dana koji nakon teških kiša, odluče da liče na rano proljeće. Selo je živnulo i Emin je sa slugom, izašao van. Za Zlatu bila je to prilika da bude sama. Pohrlila je prema visokim policama sa knjigama, sa naslovima na raznim jezicima i sa knjigama ilumiranim da je osjećala da je nasilje samo ih dodirnuti. Kada su se vratili, vojvoda kuće još uvijek nije bio tu. Časovi tog dana bili su poslije ručka. Udubljeni u knjigu i učenje, Zlata i Emin, nisu primjetili da ih par očiju gleda i par ušiju sluša. Znatiželjne uši pažljivo su slušale i ponavljale ono što se govorilo iza vrata. Zlati je odjednom postalo teže obraćati pažnju na gradivo. Osjetivši nelagodu u kostima i na koži, ustala je. Djevojčica koja je prisluškivala, trznula se, rukom udarila od zid i najednom četiri oči bile su na njoj. Pred Zlatom i Eminom, stajala je djevojčica od trinaest godina kao ukipljena. Zlata se brzo pribrala.
„Ko si ti?“ – pitala ju je. Djevojčica je šutjela. Samo je gledala tren u pod tren u dvoje ljudi ispred nje. „Kako se zoveš? Nemoj se plašiti.“ – rekla je Zlata još jednom.
„A...“ – krenula je i stala – „A... Anja“. – konačno je rekla i podigla glavu kao da joj je izgovoreno ime unijelo snagu i ponos.
„Anja... Šta radiš ovdje? Kako si ušla ovdje?“
„Pratila sam vas. Zaboravili ste zaključati vrata.“
„Pratila? Zašto, zaboga?“ – zbunjeno je izustila Zlata.
„Čula sam... U selu se govorilo, da je kod gazde učiteljica...“ – gledala je u Zlatu zatim skrenula pogled u stranu, pa ponovo pogledala u Zlatu. Zlata nije rekla ništa, čekala je nju da popuni tišinu.
„Ja sam htjela... Naučiti brojeve i čitati, ili barem čuti priče.“ – slegla je ramenima. Ruke je držala spuštenima, a prsti na rukama dodirivali su jedni druge.
Zlata je zanijemila. Dječak pored nje sažaljivo je gledao u od njega stariju djevojčicu. Htio joj je prići ali se istovremeno plašio.
„Razumijem. Ali ne možeš se ušunjati u kuću. Sigurno te i roditelji traže. Hajde, izađi dok nije došao gazda.“ – ne znajući šta više reći, uzela je djevojčicu za ruku i izvela je van.
Glava III
Prošli su dani a Zlata nije mogla prestati misliti o raščupanoj, stidljivoj i hrabroj djevojčici. Koliko je djece u selu poput te djevojčice? Čije su bajke i nevinosti zamijenjene teškom stvarnošću i još težim radom? Koliko god se trudila, misao joj nije dala mira. I onda kada je mislila da je zaboravila – djevojčicini glas, odjeća i stav vraćali su se slikovito i stvarnije nego što su to bili kada ju je vidjela. Nagon da nešto učini pobjedio je, i jednom prilikom, dok je gazda izašao u svoje duge šetnje a njezin redovni učenik završio sa lekcijama i spremao se za poslijepodnevni sanak, pod izgovorom da ide u šetnju izašla je iz kuće.
Ponovo je prošla putem koji joj je prvog dana bio poput podzemlja koje izvire van. U selo je stigla brzo. Ispred jednih od kuća, zatekla je seljana dok cijepa drva.
„Izvinite...“ – rekla je. Seljanin se okrenuo.
„U kojoj od ovih kuća je djevojčica Anja?“ Seljanin je samo pokazao prstom.
Zlata je otišla do kuće, pokucala i čekala. Vrata je otvorila žena koja je bila mlađa nego je izgledala.
„Da li je Anja tu?“ – pitala je Zlata.
„Da, jeste. Ko ste vi?“ – pitala je žena.
„Ja sam učiteljica gazdinog sina. Mogu li razgovarati sa Anjom?“ – očekivala je da će je žena napasti, da će joj reći da se gubi i da ih ostavi na miru. Ali nije. Anja je prišla, kada je vidjela učiteljicu osmijehnula se, kao da je znala i sretna što je njezina hrabrost onog dana nije bila uzaludna.
Zlata je počela redovno ići u šetnje. Niko nije posumnjao šta je zapravo radila. Ma koliko lijepi i ugodni zidovi bili, ipak su samo zidovi. Krijući od sviju, Zlata je, onu djecu, čiji su to roditelji dopustili, učila slova i računanje. Roditelje koji nisu puštali djeci da uče da pišu, čitaju i računaju, pokušala je ubjediti u drugačije. Ubrzo je imala više učenika, a seljani su je sve manje gledali kao učiteljicu bogate djece već kao nekoga bliskog i dragog.
Jednoga dana, vratila se iz sela i u glavnoj sobi, ranije nego inače, zatekla je gazdu. Znala je šta se desilo.
„Zlato.“ – rekao je gledajući kroz prozor.
„Da, gospodine.“ – rekla je.
„Čuo sam da radite poslove za koje vas nisam platio i za koje niste unajmljeni.“ – okrenuo se prema njoj.
„Slušajte...“ – zaustila je ali je bila prekinuta.
„Nikad nisam bio previše blizak sa kmetovima. No, nikad nisam vjerovao ni u maltretiranje ili zlostavljanje istih. Ali vi ste učinili nešto na mom posjedu bez da ste me pitali.“
Zlata nije izgovorila ni riječ.
„Otpušteni ste. Sutra se možete vratiti kući.“ – rekao je hladno i izašao iz sobe.
S osjećajem poraza i razočarenja, vratila se kući. Put nazad bio je teži nego prije. Nije se mogla nadati drugačijim poslijedicama od one koja je uslijedila, ali u jednom dijelu njenoga bića, šaputala je nada da su ljudi nekada, više od onoga što pokazuju. Nije bila sigurna šta činiti dalje. Dani neispunjeni rutinom na koju je navikla, postali su dugi. Jedan takav dan, odabrala je, bez prethodnog planiranja, da napiše pismo upućeno domu u kojem je radila. Odlučila je još jednom objasniti situaciju, zatražiti poratak, uz jedan dodatni zahtjev – željela je dopuštenje da obučava djecu koju je obučavala u tajnosti. Prošli su dani, ali odgovora na njezino pismo nije bilo. Znala je da poslala na pravu adresu, te je odlučila ponovo pisati. Isti mali ritual ponovila je bezbroj puta, odlučna da će ovoga puta, biti tvrdoglavija od Isaka.
Bio je popodnevni dan u ranu zimu, vlažna zemlja, već se bila ledila, kada je njezina majka ušla u sobu, u svojoj ruci, držeći kovertu.
„Za tebe.“ – rekla je i izašla.
Dok je otvarala pismo, znala je, da je ono što će naći u njemu upravo ono što je tražila. Ne bi joj odgovorio samo da je odbije, jednostavno bi čekao da odustaje. Znala je, poslao joj je pismo u kojem je zaboravio ponos i u kojem je poslušao svoju savjest. Znala je, da je njezine nade nisu bile prevara, da je vidjela, trun savjesti koji će pod pritiskom posustati.
„Gospođice Zlato, htio sam zapaliti, baciti svako pismo koje je od Vas došlo, ali bih znao, da u insistiranju na tome, bih dao nadmoć porocima koji žive u srcu svakog čovjeka – ponosu i kivnosti. Odlučio sam poslušati svoju savjest. Dozvoljeno Vam je da se vratite i da činite ono što Vi, a i ja, smatramo ispravnim.
Vaš,
Isak“
Čitajući pismo, usne su joj se, same od sebe, širile u osmijeh. Još jednom je pročitala pismo, prigrlila ga i izašla iz sobe.