Mati me pratila pogledom s balkona tog decembarskog jutra. Kada je autobus prošao pokraj zgrade, ja sam mahnula rukom, a ona se onesvijestila. Smatrala je nepravdom to što joj još jedno dijete odlazi od kuće, trbuhom za kruhom. Zaklela me na polasku da se i ja ne udam i ne ostanem, da joj se makar ja vratim.
S tom slikom u mislima otputovala sam. Vani je bila mećava. Promijenila sam četiri autobusa da bih došla do škole u kojoj ću započeti svoj radni vijek. Sjećam se odrona, kanjona, krivina, divlje nabujale rijeke negdje duboko, dole, i strmih stijena, gore. U daljini su se ponegdje vidjele skupine tačkica. Bila su to planinska sela. Da tamo gore neko može živjeti, za mene, čaršijsko dijete, bilo je nezamislivo. A negdje pri vrhu planine, na kraju svijeta, iznenađenje, šok. Mali trg i oko njega: restoran na čijim vratima stoji konobar sa crvenom leptir mašnom oko vrata, prodavnica, kafić "Karmen", jedna stambena zgrada i velika škola. Prve misli: – Zar su oni ikad čuli za "Karmen", gdje ovaj nađe leptir mašnu i šta će mu, ko bi u ovoj pustoši mogao živjeti u stambenoj zgradi...?
Snijeg do koljena. Do ulaza prtina. Kaput mi je pretanak, čizme damske, šminka, frizura – suvišne. Previše odudaram.
Kolektiv neobičan. Dvije skupine, dva svijeta. U jednoj skupini su sredovječni bračni parovi. Zar je moguće da u jednom kolektivu bude toliko bračnih parova? Neobično spareni. Ne odgovaraju jedni drugima ni građom, ni godinama, ni po ljepoti ni po duhu. A žive skupa, čini se skladno. U neka davna vremena, prije mog rođenja a prilikom osnivanja škole, skupljeni su sa svih strana, od Slovenije do Makedonije. Gore u planini, kao na pustom otoku. I šta će, kud će, pa u brakove. Neki iz ljubavi, a neki onako, da nisu sami.
Drugu skupinu činili su mladi. Diplome svježe, posla nema u rodnom mjestu- pa u avanturu. Kao i ja. Podstanari. Vesela družina. Svi u istom sosu.
Prvog dana nisam držala časove. Sreća. Činilo mi se da ne znam ništa, čak ni svoje ime.
Djeca su bila krasna. Pogledi nijemi, znatiželjni, ponekad jabuka na stolu. Mislila su da je more u Busovači, iskreno vjerovala da će promijeniti spol ako prođu ispod duge, da avioni mogu da se sudare na krivinama, nisu znala šta je adresa ni za šta služi. Ali, ne. Glupa nisu bila. Daleko od toga. Njihov svijet činila je škola prije podne, stada poslije podne, odlazak u grad dva puta godišnje kada treba kupiti školske knjige i čizme. Najveće zadovoljstvo- ćevapi koje će tada okusiti.
Učitelji u područnim, kombinovanim odjeljenjima ne odvajaju se od gojzerica i bijelih vunenih čarapa. Vječiti putnici. Pješaci. Heroji.
Ja sam stanovala u gradu. To je značilo svakodnevno putovanje rasklimanim autobusom koji saobraća samo u vrijeme smjena u rudniku, česte kvarove na vozilu ili drumu, pješačenja. Jedini putnici- rudari i prosvjetari. Prava kombinacija.
Propustiš li autobus, a ti pješke.
Vjetar šiba. Otkopčava mi kaput. Ovdje modi nema mjesta. Silazim u grad s jednim kolegom. Iz kruga rudnika pozdravlja ga čistač. Vanredno završio osnovnu školu. Ali, plata mu je veća od nastavničke. Prođe i jedno auto. Neki mladić svirnu i profura, ostavi nas da idemo pješke.
Bivši učenik- kaže kolega sa uzdahom. - Nije tako prije bilo. Prije bi te na
rukama nosili. Otkako čistač u krugu rudnika ima veću platu, a đaci veći džeparac od nas, ovako je.
Prošlo je od tada dvadeset godina. To nije bilo jedino selo niti jedini period iscrpljujućeg pješačenja u mom životu.
U početku sam mislila da sam patnik, baksuz, osuđenik na izdržavanju nepravedne kazne. Bila sam podstanar koji nema za kiriju, pješak koji nema za cipele, autostoperka koja, da bi izbjegla noć u pustari, rizikuje i vozi se sa nepoznatima. Zavidjela sam svojim prijateljicama što su njegovane i fino mirišu, što nemaju podočnjake i ne zijevaju od umora kad jednom mjesečno izađemo skupa. Čeznula sam za majčinom kuhinjom i vodom iz bojlera u neograničenim količinama. Znam da ima na hiljade meni sličnih koji su mjesecima radili pod granatama da bi na kraju zime dobili jednu sardinu. I sada sam pripadnik armije onih koji patrgaju sa kreditnim karticama, žirantima, tekama.
A bogata sam.
Upoznala sam život na selu i naučila da seljaci nisu oni koji tamo žive, nego neki drugi o kojima ne bih sada. Naučila sam da se snađem u nepoznatom kraju i sa nepoznatim ljudima. Naučila sam i kako da budem jaka i izvučem iz svega što mi se događa ono što je dobro. Naučila sam da pjevam kad mi je teško, da se šalim na svoj račun, da razumijem različite navike, karaktere, običaje. Stekla sam prijatelje širom zemlje. Puna sam zanimljivih priča iz života kojima ću moći zabavljati svoje unuke. Znam kome treba skinuti kapu, ustati kad prođe.
Danas, ono što bi trebalo biti kratka šetnja po gradu prerasta svakodnevno u višesatno izbivanje od kuće. U mesnici, u prodavnici, na pijaci, u kafiću, pozorištu ili na koncertu...javljaju se, mašu, pozdravljaju, raspituju se za zdravlje, porodicu, posao. Moji učenici, njihovi roditelji, bivše kolege. Stotine njih, generacije: novinari, glumci, inžinjeri, taksisti, trgovci, medicinari, ekonomisti, zanatlije... gdje god se okrenem, tu je neko moj.
Sada učim sa radošću, razmjenjujem knjige sa bivšim učenicima. Učim ja njih, a uče i oni mene. Rado bih s njima otišla u disko da me pozovu. Jest da me pomalo izdaje vid, a noge već odavno, da se više ne rastužim kada ugledam sijedu u kosi... To su, objektivno, znaci starenja. Ali iz moje učionice često se čuje gromoglasan smijeh, u srcu mi je muzika kada pritrče da me zagrle neke male ruke, durim se kratko, kad zagalamim "brkovi mi se smiju", kad sam ozbiljna oči mi zasuze...Volimo se oni i ja. Zajedno smo mladi.
Ono što sam nekada smatrala kaznom, sada smatram darom od Boga. Pa mi bude drago što sam kap u tom slapu.