Svijet je otvoren za moj put. Čujem podrhtavanje čudne pjesme i plač moje majke. Dugi avgustovski dan, a pjesmu i plač prekida pakovanje kofera. U mojoj glavi roje se misli: „Kakva je mogućnost u tom selu, škola? Da li ja imam vrijeme? Zašto pjesma?“ Znam, zašto plač! Nisam razumio ove trenutke jer pišem priču na raskrsnici do koje idem. Misao o putu mi se pretvara u riječi, nemoćno ubijeđujući grafitnu olovku da crta i piše što nisam vidio. Neću sanjati blizinu. Blizina je škola i put kojim idem. Poslušnost i snaga mladosti bez odlučnosti su istovremeno i mora i nada. Nije šala, učitelj, selo i prvi čas. Kako je lahak kofer? Sve je pripremljeno. Glas moga oca i srce samo „kroz maglu“ registruju: “Da li si spreman, sine? Tebi je suđeno da budeš učitelj, a majci da pjeva i plače, rojevi u mojoj glavi. Ako je duša komponovala pjesmu koju sam slušao kroz plač majke, zašto se bojati, hrabrim sebe?! Vrijeme je prolazilo. Bio sam glavni lik u priči koja je u tom trenutku došla na Autobuskoj stanici u Stocu. Došao je autobus. Nekako sam ušao i smjestio se u san. Odmah sam zaspao na sjedištu ispod prozora. Dugo se nisam mogao pomjeriti. Gledao sam zatvorenih očiju: „Probudi se momak, čuo se glas!“ Budan, drhtim. Izgleda da je to ženski glas. Sramota, ako nije. Volim što sam učitelj. Ponovo smireni glas: “Možeš li se sjetiti kad si zaspao? “ Naglo otvorih oči. Veličanstven prizor pred kojim nisam smio lagati. Vila. Gospođice, svalio sam se u ovo sjedište, a da nisam čestito ušao u autobus-rekoh. Umoran od sebe. Istina. „Što ste zbunjeni?“- nervozno reče. Na ove njene riječi nacrtah sebe, tj. kako trenutno izgledam, djelujem. Odjednom snaga. Nijemo tažim izlaz. Šta ću dobiti, ako kažem istinu? Gubim svakako. Mnogo važnije je pričati priču o životu učitelja kome je put na selo vremensko biće. Treba vas hrabriti strahom puta i neizvješnošću dolaska, opet ona! Rado bih je pohvalio, ali ne mogu. Nedostajalo mi je podrške. Na mjesto straha došla je radost, i ova priča. Hoću da putujem vječno, traži um. Kako staviti tačku? Volio bih opet spavati. Došli smo u Mostar. Opet dilema-što nisam ćorav, sakat pored ove ljepotice. Tražim žaljenje. Čeka me daidža ili ja njega. Nije mi jasno. Kod njega ću stanovati dok se ne renovira stan uz školu gdje ću raditi. Uvijek sam. Daidža je bio mnogo mršav, visok, dobričina. Uživao je ugled u dijelu mostarske čaršije. Uvijek je svoj govor prilagođavao istini. Nije mu bilo dosadno da mnogo puta ponovi jaku riječ, ako bi osjetio da ga odgovaraju poštenju njegove ličnosti. Ustrajnost uzdaha i pružena ruka, dala mi je snagu koja će me odvesti u budućnost. Daidža. Mislim da sam bio bijel poput ćefina, do njegovog pojavljivanja. „Kako su tvoji?“ – upitao je. Nisam sigurno odmah odgovorio. „Dobro su!“ – rekoh. „Lijepa ti je djevojka, učo!“ Morao sam spustiti obraz odgovorom. Kofer mi je predstavljao toliki teret da me hvatala malaksalost i tijela i duše. Teške su mi noge. Lebdim. Sreća što je još pet dana do početka nastave. Sjetih se zamišljenog Ugora iz Bregave kako zijeva. Sigurna sličnost. Učitelj koji je došao, ja i on. Brzo sam zaboravio put i poputinu kada sam dobio sve informacije od dainice, kod koje je bilo sve lijepo i čisto u sobi gdje ću biti jedno vrijeme. Dva starinska kauča, veliki okrugli sto i stolice između njih. Sjetih se djevojke iz autobusa. Ne mogu pamtiti šta dainica priča. Kada ću smjestiti ove proklete stvari? Moram sutra obići školu. Tješim se jer ću ići s daidžom. Loše sam spavao. Ponovo autobus, jutro, put za radno mjesto. Krš. Džemra. Došli smo pred školu. Kako si brate – glas? Visoki čovjek, modrih prodornih očiju je rekao ove riječi. Domar. Seoski majstor koji je čuvao i održavao školu. Njegova boja kose i smirenost kod mene je stvorilo sliku o čvrstoći i naravi ovoga čovjeka. Sigurno ću se slagati s tim čovjekom. Brzo mi je sve objasnio, skromnim riječima, ali toliko lijepim, značajnim. Jasnost za mene kao da sam mnogo prije bio i radio u toj školi. Podrška. Majko moja, draga majko. Stalno sam ponavljao. Učo, ne treba da brineš, selo te nije ni vidjelo, ali te poštuje i voli.
Sinoć na sijelu u Mehe, svaka mu duši čast će od Bregave u suhotinju. Odmah su te prihvatili. Bilo m je lijepo, kao nikad do tada. Dobih osjećaj da će se moći. Svaka drača na putu do daidže, kad smo se vraćali, je pjevala. Nastava nije ni počela, a nova školska godina i novi učitelj već startovali na sijelu u Mehe. Brzo je došlo i prvo jutro rada, posao.
Dvanaest učenika od prvog do četvrtog razreda, kombinovano odjeljenje. Dobio sam papir na kome piše sve što trebaš, samo čitaj i provodi. Upoznajem roditelje i djecu, greška ako je, predstavio sam se posljednji. Nikakva greška, oni su svi znali ko sam i šta sam. Ne govorim – majko moja! Prvi dan nastave pozitivno bunilo, sabur! Neću da se navikavam na neuspjeh, djeca mi ne dozvoljavaju, nešto najljepše radim. Moj put je rudariti, rudariti u obrazovanju. Periferija za nekoga, a meni Velegrad i najbolja škola na svijetu. Roditelji, djeca i selo misle da sam bez mana i to mi je malo smetalo, ali je postalo sastavni dio moje ličnosti. Moja omiljena duša, daleko od Bregave i pravog topraka, počela se odmarati. Došla je sebi. Neću da zaboravim djevojku iz autobusa. Nastavu pripremam dugo i pišem dugo paralelno o sreći i o njoj što ode dalje. Trenuci usamljenosti. Kako da budem sretan iza zatvorenih vrata i ugašenom sijelicom u ovoj sobi. Potreba za sigurnošću i sumnjom samo kratko prestanu kada je nastava. Nekada se probudim sa pouzdanom hrabrošću i jakim duhom. Crne misli od prošle noći nisu se stišale, jer ništa ne uzbuđuje moju moć rasuđivanja. Danas, što jučer? Divio sam se mudrosti mojih učenika. Pažljivo sam izlagao matematiku i gledao prirodnost, elementarnost prihvaćanja djece o onom što su naučili od svojih starijih, preko osnovnih životnih iskušenja. Snaga želje istovremeno je najveći neprijatelj jer sam bio u fazi hvatanja za slamku ili logičnost trenutka, novi poduhvat u igri u kojoj je prvi potez, faul trenutaka istine. Povlačim se dobrom ili pred njim. Sistemsko programiranje nastave – čitaj što su ti napisali nije red, i to me izluđuje. Zatvaram slobodno vrijeme učeći. Neću da se utopim u osrednjost. Djeca me stalno aktiviraju pitanjima, idejama, gdje moje rasuđivanje izoštrava spoznaju dolaska u ovu ljepotu. Selo.
Kod takve istine, gdje se nalaziš, stvara se osjećaj uznemirenosti ili iskreni stid. Vrijeme je pokazalo da su djeca i mještani moga sela bez bilo kakvog otpora prihvartili moju reakciju nekim za mene nepoznatim osjećajem.
Zašto morati? Zlo i laž su dva zla, ali je laž lošija. Riječi domara, prvi roditeljski satanak, trema početka, babe, majke, dede, čekam da počne. Prolazi moja zbunjenost, jer grupa kojoj sam pričao ispravlja sve moje nedostatke. Dan prvog tromjesečja je išao brže od puta sa Bregave do moje škole. Nisam se privikao iako se tješim da jesam. Koliko dvadeset godina, prošle su razumom riječi da se neću umoriti dok ne budem shvatio dobrotu duha sredine.